Paraman 2009_Helenistički Trogir (neobjavljeni diplomski rad).pdf

June 12, 2018 | Author: Lujana Paraman | Category: Documents


Comments



Description

SVEUČILIŠTE U ZADRU ODJEL ZA ARHEOLOGIJU

DIPLOMSKI RAD

HELENISTIČKI TROGIR

Mentor: doc. dr. sc. Dražen Maršić

Student: Lujana Paraman

Zadar, 2009. godine

SADRŽAJ

1. Uvod..........................................................................................................................2 2. Smještaj i ime grada .................................................................................................5 2.1. Smještaj .........................................................................................................5 2.2. Ime grada ......................................................................................................7 3. Prapovijesni Trogir ...................................................................................................8 4. Postanak Traguriona .............................................................................................. 16 4.1. Grčka kolonizacija na Jadranu .................................................................... 16 4.2. Ilirski ratovi i širenje Ise.............................................................................. 19 4.3. Postanak helenističkog Tragurija ................................................................ 21 5. Urbanizacija ........................................................................................................... 27 5.1. Oblik grada i raster ulica ............................................................................ 29 5.2. Bedemi, kule i gradska vrata........................................................................ 33 5.3. Agora .......................................................................................................... 41 5.4. Stambena arhitektura .................................................................................. 43 5.5. Luka ............................................................................................................ 47 5.6. Chora .......................................................................................................... 48 6. Kameni spomenici .................................................................................................. 52 7. Keramički materijal ................................................................................................ 64 8. Novac ...................................................................................................................... 76 9. Pogrebni običaji i kultovi ........................................................................................ 77 9.1. Nekropola .................................................................................................... 77 9.2. Kultovi......................................................................................................... 81 10. Gospodarstvo ........................................................................................................ 85 11. Tragurij kao dio isejskog koinona ........................................................................ 89 12. Tragurij unutar Rimske države ............................................................................. 96 13. Zaključak ............................................................................................................ 104 14. Bibliografija........................................................................................................ 110 14.1. Povijesni izvori za Tragurij...................................................................... 110 14.2. Literatura i izvori .................................................................................... 110 14.3. Popis kratica ........................................................................................... 117

1

1. UVOD Antički Trogir – Tragurij nije najvažnije, ali je povijesno gledano sigurno jedno od važnijih naselja na istočnoj obali Jadrana. Taj danas mali gradić ujedno je i jedno od naselja s najdužim urbanim kontinuitetom, koji traje i danas. Kao urbano središte, Trogir postoji već više od dvije tisuće godina, a nastaje upravo u vrijeme helenizma, kada se na malom (polu)otočiću na zapadnoj periferiji Kaštelanskog zaljeva formira najstariji nukleus gradske jezgre. Od tada do danas grad se neprekinuto razvija, s vrhuncem u kasnom srednjem i novom vijeku. Za Trogir su, između ostalog, vezani i početci prikupljanja starina i razvoja povijesne znanosti na našem području, a i prvi konzervator u Dalmaciji, Ivan-Luka Garagnin, bio je Trogiranin. Riječima N. Cambija rečeno: „Taj grad nikad nije bio administrativni, kulturni i religiozni centar ni regije ni države, ali je u pojedinim fazama svog razvitka dosegao takve kulturne domete kojima se nisu mogli podičiti ni veći i bogatiji gradovi na našoj obali.“1 Postanak helenističkog Tragurija vezan je za dolazak Grka na istočnu obalu Jadrana i širenje isejske „države“, a upravo su Grci iz Ise (Visa) zaslužni za početak urbanog razvoja grada. To nam je posvjedočeno povijesnim izvorima – kod Polibija i Strabona, koji Tragurij spominju kao grad u savezu s Isom, odnosno kao isejsku naseobinu.2 Iako je ova povijesna činjenica poznata od početka razvoja povijesne i arheološke misli u Hrvatskoj, o samome helenističkom gradu i životu u njemu se, zapravo, jako malo zna, a isto vrijedi i za kasnija razdoblja antike. Tek novija istraživanja gradske jezgre Trogira pružaju nešto veći uvid u razvoj grada. Prve arheološke informacije o helenističkom Traguriju vezane su za djelatnost don F. Bulića, koji krajem 19. i početkom 20. st. bilježi ostatke „grčko-ilirskih“ fortifikacija, te grčki natpis uzidan u dvorištu benediktinskog samostana sv. Nikole u Trogiru. Godine 1909. prilikom konzervatorskih radova na trogirskoj katedrali arhitekt Ć. Iveković pronašao je i depo votuma, iz kojeg je izvučena mala ara s grčkim natpisom posvećenim Heri. Prva prava istraživanja gradske jezgre Trogira počinju tek u drugoj polovici 20. st., a povezana su sa zaštitom i revitalizacijom zapuštene povijesne jezgre grada, koja je dijelom stradala i u II. svjetskom ratu. Godine 1960. napravljen je arhitektonski snimak grada, a od tada su započela i istraživanja urbanizma, pod vodstvom T. Marasovića, S. Vučenovića i I. Babića. 70-ih godina I. Babić i J. Jeličić 1

N. CAMBI, 1980, 950.

2

Polibije, Historiae, 32, 9, 2; Strabon, Geographica, VII, 5, 5.

2

vrše rekognosciranja bedema u podrumima kuća u gradskoj jezgri, a 1975. godine A. Faber istražuje i helenističku kulu. I. Babić 1978./79. godine istražuje palaču GaragninFanfogna, odnosno prostorije budućeg Lapidarija Muzeja grada Trogira, kao i segment antičkog bedema sjeverno od katedrale sv. Lovre. Od 1982. do 2000. godine gradska jezgra Trogira se istražuje više-manje neprekidno pod vodstvom V. Kovačić iz Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture, danas Konzervatorskog odjela u Splitu. Radi se o zaštitnim istraživanjima vezanim uz obnovu pojedinih građevina ili adaptaciju njihovih prizemlja. U tom periodu su, od važnijih lokacija, istražene palača Garagnin-Fanfogna, Kneževa palača, Mala palača Ćipiko, crkve sv. Sebastijana i sv. Marije, te klaustar samostana sv. Nikole i crkva sv. Nikole, a 1997. godine, prilikom sondiranja zvonika katedrale pod vodstvom L. Katića, na trgu Ivana Pavla II. pronađena je i edikula iz helenističkog vremena. Od ostalih istraživanja koja se posredno tiču ove teme treba spomenuti istraživanja zapadnog dijela trogirske rive od 1999. do 2001. godine i crkve sv. Dominika u zapadnom dijelu grada 2003. godine, pod vodstvom D. Čerine, te istraživanja izvan gradske jezgre. Naime, na kopnu je, na području Pantana, provedeno 2003. godine podmorsko rekognosciranje pod vodstvom S. Glušćevića iz Arheološkog muzeja u Zadru, kada je utvrđeno postojanje drvenih konstrukcija i kamenog nasipa iz antičkog vremena, a isto je potvrđeno i podmorskim istraživanjem na lokalitetima Brigi i Kopilica 2006. i 2007. godine, pod vodstvom I. Radić-Rossi i Hrvatskog restauratorskog zavoda.3 Sva su ova istraživanja pružila određeni uvid u urbanizam helenističkoga grada, ponajprije u oblik grada, raster ulica, bedeme i stambenu arhitekturu, te djelomično i u život u samom gradu, a potvrdila su također i postojanje prapovijesnog naselja u Trogiru. No osim izvještaja, istraživanja su, nažalost, zajedno s velikom količinom pronađenog materijala, ostala uglavnom neobjavljena.4 U literaturi se helenistički Tragurij uglavnom usputno spominje, najčešće zajedno s Epetijem (Stobreč) u kontekstu isejske ekspanzije. Jedino djelo sintetske prirode je rad N. Cambija Trogir u antici iz 1980. godine, koji predstavlja, zapravo, kratki pregled tadašnjih saznanja o Traguriju i njegovu razvoju u helenizmu te u rimsko i kasnoantičko doba, na temelju ostataka arhitekture, te epigrafičkih i kamenih spomenika. U njemu Cambi donosi i rezultate istraživanja M. Suića s područja pravno-političkih i upravnih 3

Sva ova istraživanja spominjem i tijekom rada, zajedno s referentnom literaturom.

4

Objava materijala i rezultata istraživanja gradske jezgre Trogira je u pripremi (usmena informacija od V. Kovačić).

3

odnosa u srednjoj Dalmaciji u vrijeme helenizma te prijelaza Rimske republike u rano Carstvo. Suićevi radovi Pravni položaj grčkih gradova u Manijskom zalivu za vrijeme rimske vladavine iz 1959. godine i Marginalije uz issejsko poslanstvo Cezaru iz 1973. godine još uvijek su temeljna literatura za ova pitanja. Iako se istraživanja u Trogiru provode više-manje neprestano od 80-ih godina, rezultati tih istraživanja slabo su poznati široj javnosti. Novija istraživanja i spoznaje o helenističkom Traguriju mogu se pronaći u člancima i izvještajima s istraživanja V. Kovačić, od kojih je najvažniji Nuove scoperte nella Tragurion ellenistica iz 2002. godine, te djelomično i u radovima I. Babića i B. Kirigina. B. Kirigin je obradio i prapovijesnu i helenističku keramiku pronađenu u Lapidariju Muzeja grada Trogira, koja je do danas, nažalost, ostala neobjavljena. Prapovijesnu keramiku pronađenu pri istraživanjima gradske jezgre Trogira obradio je N. Petrić u radu Prapovijesni Trogir iz 1992. godine.5 Razlog odabira ove teme, iz svega rečenog, nameće se sam po sebi. Ni jedan autor nije se naime do sada sustavno pozabavio ni helenističkom, a ni antičkim Tragurijem općenito. Stoga je cilj ovog rada sabiranje i sintetiziranje svih spoznaja o helenističkom Traguriju koja se u literaturi mogu naći, kao i dostupnih rezultata novijih istraživanja – naravno, uz spomen onoga što je bilo prije postanka helenističkoga grada, te njegove sudbine u Rimskoj državi – te stavljanje svih tih informacija, koliko je to u mojoj mogućnosti, u jedan širi kontekst događanja na istočnoj obali Jadrana i razvoja srednjedalmatinskog područja u predrimsko vrijeme, i u političkom i u ekonomskom smislu, i to obzirom na tri faktora toga razvoja: autohtono stanovništvo, jadranske Grke, te rimsku penetraciju na ove prostore. Na ovome mjestu želim se zahvaliti svima koji su na direktan ili indirektan način pomogli u pisanju ovog rada. Osobitu zahvalnost dugujem mentoru doc. dr. sc. Draženu Maršiću na poticaju i stručnoj pomoći. Zahvaljujem se također i djelatnicima Muzeja grada Trogira, u prvom redu Alenu Miletiću na pomoći i uvidu u arheološku građu, zatim prof. dr. sc. Ivi Babiću na pomoći i korisnim savjetima, mr. sc. Vanji Kovačić iz Konzervatorskog odjela u Splitu na ustupljenim informacijama o istraživanjima gradske jezgre Trogira te dr. sc. Branku Kiriginu iz Arheološkog Muzeja u Splitu na ustupljenim informacijama o keramičkom materijalu iz Lapidarija Muzeja grada Trogira. Veliku zahvalnost dugujem i mr. sc. Igoru Borziću s Odjela za arheologiju u Zadru na brojnim sugestijama i nesebičnoj pomoći.

5

Za sve ove radove vidi popis literature na kraju.

4

2. SMJEŠTAJ I IME GRADA

2.1. Smještaj Antički Tragurij nastao je na mjestu današnjeg Trogira, na otočiću između kopna i otoka Čiova (rim. Boa), na zapadu najplodnijeg područja u srednjoj Dalmaciji omeđenog gradovima Trogirom i Stobrečom te planinama Kozjakom i Mosorom na sjeveru. Nalazi se u centru polukružnog polja, zaokruženog sa sjeverne strane vapnenačkim brdima – od Vlaške i Sv. Ilije (Sutilije) na zapadu, preko Plošnjaka, do Krbana na istoku. Između brda provlače se prirodni putovi koji vode prema gradu – središnjoj točki polja. Istočna granica polja omeđena je potokom Rikom i močvarnim područjem Pantanom, ujedno zapadnom granicom Kaštelanskog polja. Trogirsko Malo polje, kako se nazivalo kroz povijest, dugo je oko 4,5 km i široko nešto manje od 2 km, a kao najplodniji dio trogirskog teritorija predstavljalo je osnovu agrarne proizvodnje, centar i izvor života za stanovnike trogirskog područja od prapovijesti. 6 Tu, na padinama brda, u kontaktu fliša i vapnenca izbijaju izvori žive vode, od kojih je najveći i najpoznatiji Pantan, a nad brojnim podzemnim tokovima formiraju se bunari i lokve, od kojih su neke nastale već u prapovijesno doba, ponajprije za napajanje stoke. Jedan od takvih bio je i izvor Dobrić. Smješten na kopnu, u pravcu starog mosta kojim se ulazilo u grad, bio je kroz povijest glavni izvor pitke vode za Trogir, Čiovo i sela u trogirskoj zagori u vrijeme suše. Njegov nastanak pretpostavlja se već u antičko doba, možda i ranije, a u funkciji je bio sve do izgradnje vodovoda do rijeke Jadro 1930. godine. U njegovoj blizini račvale su se antičke ceste za Salonu i unutrašnjost, a tu se nalazila i rimska nekropola.7 Mnogobrojni bunari i cisterne za skupljanje kišnice nalaze se unutar grada, a služili su za opskrbu vodom tijekom cijele povijesti, a vjerojatno i u antici.8 Ovakva mikrolokacija Trogira je savršeno u skladu i s Aristotelovim poimanjem grčkog polisa, za koji kaže: „...grad mora biti u zajedništvu s kopnom, morem, te s čitavim svojim zemljištem – koliko je to moguće“, uzimajući u obzir ponajprije 6

I. BABIĆ, 1980, 62; I. BABIĆ, 1991, 20; S. GEIĆ, 1987, 8.

7

T. BURIĆ, 2003a, 66-72.

8

S. GEIĆ, 1987, 8.

5

zdravlje, zatim pogodnost položaja i za građansko i za ratno djelovanje (položaj mora biti utvrđen i lako branjiv), te blizinu izvora vode.9 Postojanje ovih prirodnih resursa – plodnog zemljišta, izvora vode i blizine mora, uvjetovat će naseljavanje trogirskog područja od najranijih dana, a strateška važnost i blizina komunikacija, odnosno prirodnih putova prema unutrašnjosti, uspon samog naselja kroz povijest.

Slika 1. Trogir (preuzeto iz http://maps.google.com/)

Je li Trogir, odnosno Tragurij nastao na otočiću ili na malom poluotoku koji je kasnije odvojen od kopna, pitanje je koje još nije riješeno. Tragurij se naime kod Strabona (64./63. g. pr. K.-19. g. po. K.) i Klaudija Ptolomeja (sredina 2. st. po. K.) spominje izričito kao otok.10 S druge strane, za Polibija (oko 200.-120. g. pr. K.), prvi izvor koji spominje Tragurij uopće, nije otok. U srednjedalmatinske otoke ne ubraja ga ni Plinije Stariji (23./24.-79. g. po. K.), a na Tabuli Peutingeriani, antičkoj karti iz 3. ili 4. st. po. K., prikazan je kao poluotok.11 Vjerojatno je da je Trogir doista nastao na malom poluotoku, jezičcu zemlje u močvarnom tjesnacu između Čiova i kopna, koji je tada zasigurno bio znatno plići nego danas, a sam otočić je nastao kasnije, zbog lakše obrane, umjetnim odvajanjem od kopna jarkom, vjerojatno već u antičko doba, a

9

Aristotel, Politeia, VII, 10, 1-4. Prijevod preuzet iz M. SUIĆ, 2003, 405.

10

Strabon, Geographica, VII, 5, 5; Klaudije Ptolomej, Geographica enarratio, II, 16, 9.

11

Polibije, Historiae, 32, 9, 2; Plinije Stariji, Naturalis Historia, III, 152; Tabula Peutingeriana, V, B, 1.

6

moguće i ranije.12 Moguće da je već tada bio povezan s kopnom mostom ili prevlakom, na istome mjestu gdje je most stajao do sredine 17. st.13 U svakom slučaju, smješten na zapadnoj strani Kaštelanskog zaljeva, Tragurij je imao iznimnu stratešku, ali i trgovačku važnost. Njegov položaj je s jedne strane predstavljao kontrolu zapadnog ulaza u Kaštelanski zaljev (rim. Sinus Salonitanum), a s druge je strane, smješten u blizini prirodnih putova prema zaleđu te Kliškog prijevoja, jedinog prirodnog puta u unutrašnjost Dalmacije i Bosnu, bio jedan od trgovačkih punktova na istočnojadranskoj navigacijskoj ruti, preko kojeg je trgovačka roba stizala u unutrašnjost.14

2.2. Ime grada O podrijetlu imena Tragurija (grč. Τραγούριον, rim. Tragurium) u literaturi postoje dva mišljenja. Prvo je iznio H. Krahe 1925. godine, smatrajući da se radi o ilirskom imenu. On je ime rastavio na osnovu trag- i sufiks –ourion, te je upravo taj sufiks smatrao ilirskim.15 Drugo mišljenje iznosi A. Mayer, i ono je danas općenito prihvaćeno. On smatra da je ime Tragurija grčko i da se radi o složenici od grč. ‘ο τράγος (jarac) i τὸ ’όρος (brdo, gora) – značenje bi dakle bilo „kozje brdo“. Svoju interpretaciju oslanja i na ime obližnjeg brda Kozjak, te neke toponime grčkog podrijetla u regiji.16 Mayerovo mišljenje nedavno je revidirao S. Čače pišući o grčkim imenima mjesta na Jadranu. Tragurij se naime u nekim izvorima spominje i kao Τραγύριον, dakle s ύ umjesto ού, što slabi Mayerovu etimologiju. A i zašto bi uopće grad, odnosno ravni (polu)otočić nazivali oronimom, odnosno imenom brda, i to brda koji se nalazi podalje od Trogira? Stoga bi, po Čači, ipak bilo moguće i da se radi o nekom starijem predgrčkom imenu koje su Grci prilagodili.17

12

N. CAMBI, 1980, 950; S. GEIĆ, 1987, 8; I. BABIĆ, 1991, 32, 46.

13

Vidi dolje, str. 37, bilj. 140.

14

B. GABRIČEVIĆ, 1973, 155-157.

15

A. MAYER, 1932, 111.

16

A. MAYER, 1932, 110-114.

17

S. ČAČE, 2002, 64.

7

3. PRAPOVIJESNI TROGIR

Postojanje jednog starijeg naselja na području kasnijeg grčkog naselja, pretpostavljalo se već odavno,18 no tek su zaštitna istraživanja gradske jezgre Trogira to i potvrdila. O tim nalazima pisao je N. Petrić, kao i B. Kirigin obrađujući helenističku keramiku iz Lapidarija Muzeja grada Trogira.19 Najstariji nalazi ukazuju na naseljenost Trogira još od kasnijeg eneolitika, odnosno od razdoblja prije 2000. g. pr. K.20 Međutim, uzimajući u obzir prirodne resurse, u prvom redu morsku obalu, blizinu pitke vode, te plodno zemljište, možemo pretpostaviti da početci naseljavanja šireg trogirskog i kaštelanskog područja sežu još u paleolitik, u početke ljudskog roda, a sigurno već u neolitsko doba. Nedostatak nalaza, osim Mujine pećine u Planom i pećine u Traplenim Docima u blizini Trogira, te novijim istraživanjima otkrivene neolitičke keramike iz Resnika, bio bi samo posljedica nedovoljne istraženosti.21 Također, treba naglasiti da se pri istraživanju gradske jezgre Trogira nigdje nije došlo do sterilnog sloja.22

„Uzimajući u obzir da je od tada naša obala mogla potonuti nekoliko metara, otprilike metar u tisućljeću, sadašnji plićaci uz Kaštelanski zaljev, osobito oni uz Trogirski kanal, bili su tada još kopno. Takve lagunaste površine u zaklonjenom, za plovidbu sigurnom zaljevu, bogatom florom i faunom, bijahu pogodne za ribolov i za sakupljanje školjaka i puževa – djelatnosti uobičajene u neolitičko doba. Za naselja su mogli biti prikladni istaknuti položaji u blizini voda, kao što je račvasto ušće Jadra ili istureni jezičac močvarne zemlje u plićacima u morskom tjesnacu između Čiova i kopna – područje današnjeg Trogira – i druge za to povoljne točke duž Kaštelanskog zaljeva.“23

18

N. CAMBI 1980, 950 (s literaturom).

19

N. PETRIĆ, 1992, 23-40; B. KIRIGIN, u tisku, 1-11.

20

N. PETRIĆ, 1992, 24. Metodom 14C dobivena je starost za nalaze iz Lapidarija Muzeja grada Trogira od 3580 ± 95 godina. Vidi I. BABIĆ, 1991, 40, bilj. 26. 21

D. GEIĆ, 1987, 7; S. ČAČE, 1992b, 33.

22

D. GEIĆ, 1987, 7; I. BABIĆ, 1991, 40, bilj. 26.

23

I. BABIĆ, 1991, 30.

8

Nalazi brončanog doba su nešto više zastupljeni. Brončano doba je naime obilježeno s jedne strane gradnjom utvrđenih aglomeracija na uzvišenim područjima, odnosno gradinama, bilo u funkciji tvrđave, refugija, kultnog mjesta ili trajnog naselja, te gradnjom gomila, najčešće grobnih spomenika, s druge strane. Taj proces započinje već od eneolitika, a povezan je s priljevom novoga indoeuropskog stanovništva, a time i porastom nesigurnosti.24 Brončanodobna keramika iz Trogira, koja se mogla definirati kao takva, bliska je istodobnim keramičkim nalazima srednjedalmatinskog područja, kao i unutrašnjosti. 25 Ivo Babić je na širem trogirskom i kaštelanskom području dokumentirao mrežu gradina i gomila, koje nadgledaju plodne površine trogirskog Malog polja i Kaštelanskog polja, te kontroliraju kako morske tako i kopnene putove u unutrašnjost. Trogirsko Malo polje omeđeno je gradinom Sutilija (Sv. Ilija) u Segetu Gornjem na zapadu te gradinom na brijegu Krban na istoku, dok se u središnjem, najistaknutijem uzvišenju nad Trogirom, na vrhu brda Plošnjak ističe gomila (Sl. 2). Njih prate komplementarne gradine i gomile na Čiovu. Ova se mreža nastavlja i prema zapadu i prema istoku, u Kaštelansko polje.26 Istraživanja na svim ovim lokalitetima nisu nažalost još vršena, tako da je teško reći jesu li nastali u brončano ili u željezno doba.

Slika 2. Gradine i gomile u okolici Trogira (preuzeto iz http://maps.google.com/, ilustracije L. Paraman) 24

S. ČAČE, 1992b, 34.

25

N. PETRIĆ, 1992, 26, 34; B. KIRIGIN, u tisku, 2.

26

I. BABIĆ, 1980, 61-67; I. BABIĆ, 1991, 31-39.

9

Naime, spomenuti procesi nastavljaju se i u željezno doba, ali uz neke bitne promjene. Dok brončano doba karakteriziraju manje stočarske zajednice koje ponajprije radi stočarstva i sigurnosti podižu naselja na uzvišenjima, uz određeni nivo korištenja plodnog tla u nizini i izlaženje na obalu i na more, u željezno doba zajednice postaju veće, a složeniji socijalni i ekonomski odnosi uvjetuju izdvajanje središnjih naselja u kojima obitava veći dio zajednice. 27 Takva središnja naselja, kao protourbane aglomeracije, izdvajaju se posvuda, i na obali i u unutrašnjosti. Ovaj proces se dobro vidi u Kaštelanskom polju, gdje se kao centri izdvajaju gradina Veliki Bijać (Sv. Nofar) u Bijaćima, zatim gradina Ostrog nad Lukšićem, Luko u Sućurcu,28 Vranjic kraj Solina,29 vjerojatno i Donja Rupotina u Solinu,30 te Epetij, 31 kao i zapadno od Trogira – Sutilija u Segetu Gornjem, Drid nad Marinom, Orijovšćak kraj Marine32 – a jedno od takvih naselja je upravo Trogir. Trogir, smješten na (polu)otočiću, u centru Malog polja, zaštićen morem i močvarnom obalom, na prirodnom sjecištu kopnenih i morskih putova, bio bi, po Babiću, središnje naselje jedne veće zajednice, analogno Zadru ili Ninu, centar zaokružene mikrocjeline oko kojeg se na brdima širi mreža gradina i gomila.33 Ono stoji u uskoj vezi s gradinom na Sutiliji, o čemu će biti riječi nešto kasnije. Sve je ovo potvrđeno i spomenutim arheološkim istraživanjima. Uz željeznodobnu keramiku lokalne produkcije koja je zastupljena u nešto većem broju, a datira se od prijelaza kasne bronce u rano željezo doba (10.-8. st. pr. K.) do ranog željezog doba (6.4. st. pr. K), i čije analogije nalazimo u unutrašnjosti (Velika gradina u Varvari) te na širem dalmatinskom i liburnskom, ali i apulskom području,34 javlja se i importirana keramika. U prvom redu su to nalazi apulske geometrijske keramike, i to njezine najranije faze (tzv. japigijska protogeometrijska keramika) iz druge polovice 8. st. pr. K., zatim ulomak apulske peucetske keramike (prvi u Dalmaciji) iz prve polovice 6. st.

27

S. ČAČE, 1992b, 35.

28

S. ČAČE, 1992b, 35.

29

I. RADIĆ-ROSSI, 2007, 72-74; I. RADIĆ-ROSSI; 2008, 156-158, 164.

30

N. CAMBI, 1991, 11-13.

31

D. MARŠIĆ, 1997, 48.

32

S. ČAČE, 1992b, 36; S. ČAČE, 1994, 38, bilj. 75.

33

I. BABIĆ, 1980, 62; I. BABIĆ, 1991, 32.

34

N. PETRIĆ, 1992, 26, 30 (s literaturom).

10

pr. K., te ulomak daunske ole (Sl. 3, a) iz sredine 6. st. pr. K.35 Uz apulsku, pronađen je i jedan ulomak moguće korintske produkcije 7./6. st. pr. K., kao i jedan fragment koji nalikuje minojskoj keramici (!), ili je pak proizvod argivskih radionica (Sl. 3, b) iz 6. st. pr. K., no ni jedan ni drugi nemaju bližih analogija.36 Nešto su mlađi nalazi crno- i crvenofiguralne keramike, koja se datira od kasnog 6. do 4. st. pr. K., a produkt su atenskih ili korintskih, te vjerojatno i južnoitalskih radionica (Sl. 3, d).37 Nalazi su dosta fragmentirani, a među njima je zanimljiv jedan ulomak skifosa (Sl. 3, c) s urezanim grafitom s unutrašnje strane dna – možda kratica imena EN(ESTI), dok bi oznaka „II oo“ mogla označavati količinu i cijenu, gdje bi „o“ označavalo obol, a po obliku slova datirao bi se najranije oko 340. g. pr. K.38 Još jedan zanimljiv nalaz je ulomak apulskog ritona (Sl. 42), pronađen pri istraživanjima u Kneževoj palači, u blizini trga, a koji pripada tipu ritona ketos, „sea dragon“ tzv. „Main Group“, a datira se od 350. do 320. g. pr. K.39

a

b

c

d

Slika 3. Ulomci importirane keramike (foto L. Paraman): a. daunska keramika (prva polovica 6. st. pr. K.), b. argivska keramika? (6. st. pr. K.), c. atička keramika? (5. st. pr K.), d. južnoitalska crvenofiguralna keramika (5.-4. st. pr. K.) 35

N. PETRIĆ, 1992, 31-32.

36

B. KIRIGIN, u tisku, 2.

37

N. PETRIĆ, 1992, 32; B. KIRIGIN, u tisku, 2-3.

38

B. KIRIGIN, u tisku, 2.

39

N. PETRIĆ, 1992, 32, 34.

11

Bitno je naglasiti da je sav ovaj materijal uglavnom nestratificiran, što zbog otežanih uvjeta iskopavanja, 40 što zbog nestratigrafski vođenog istraživanja, 41 te je uglavnom pronađen izmiješan s helenističkim materijalom. 42 No do nekih se zaključaka ipak može doći. Već nalazi lokalne produkcije mlađeg željeznog doba svojom kvalitetom izrade ukazuju na jedno protourbano naselje, kakvo su bili primjerice Zadar i Nin u to vrijeme, a koje je, prema disperziji nalaza, zapremalo istu površinu kao i kasniji povijesni Trogir.43 Međutim, u arheološkim istraživanjima gradske jezgre Trogira nisu još pronađeni ostatci arhitekture koji bi se mogli povezati s ovim razdobljem.44 Važnost prapovijesnog Trogira kao jednog pomorskog i trgovačkog središta, odnosno punkta preko kojeg se vršila razmjena dobara i luksuzna roba stizala do autohtonih zajednica u unutrašnjosti, potvrđuju i intenzivne veze s južnoitalskim odnosno apulskim, te grčkim područjem, s kojima su kontakti bili jači i raznovrsniji negoli se to može reći za sam Vis u istom razdoblju.45 Ovakva njegova uloga je i razlog uspona naselja u željeznom dobu, te u konačnici i infiltracije Isejaca na to područje. Trogir se dakle razvio ponajprije kao trgovačko središte, kao luka, i to u uskoj povezanosti sa zajednicom koja je živjela na gradini na brdu Sutilija. Strateška važnost položaja gradine uočena je već odavno. Brdo Sutilija dominira okolnim prostorom, a kao važno strateško uporište, korišteno je od prapovijesti do novog vijeka. Utvrđena moćnim bedemom, s akropolom i podgrađem, gradina kontrolira prilaze, odnosno komunikacije koje su vodile iz unutrašnjosti prema obali, ima kontrolu nad trogirskim Malim poljem i zapadnim dijelom Kaštelanskog polja, kao i nad cijelim srednjejadranskim akvatorijem, do otoka Visa, gdje kontrolira ulaz u trogirski akvatorij i zapadni ulaz u Kaštelanski zaljev (Sl. 4-5). To se iz Trogira ne može sagledati. U

40

Radi se o kulturnim slojevima ispod razine mora, pa se istraživanja moraju provoditi uz stalno crpljenje vode crpkama, tako da je uočavanje stratigrafskih odnosa znatno otežano. Vidi I. BABIĆ, 1991, 40, bilj. 26; V. KOVAČIĆ, 1987, 91. 41

B. KIRIGIN, u tisku, 1.

42

Prapovijesni je sloj stratigrafski izdvojen samo u jednoj prostoriji u prizemlju palače GaragninFanfogna (Muzej grada Trogira). Vidi N. PETRIĆ, 1992, 24. 43

N. PETRIĆ, 1992, 34.

44

V. KOVAČIĆ, 2002, 381. Ivo Babić spominje u članku iz 1980. godine određene arhitektonske elemente pronađene na području oko palače Garagnin-Fanfogna (Muzej grada Trogira) – „spletovi primitivnih zidova izvedenih u suho“, a koji su pronađeni u kulturnom sloju koji prethodi antičkom razdoblju. I. BABIĆ, 1980, 65, bilj. 10. 45

B. KIRIGIN, u tisku, 1.

12

novije vrijeme prikupljeni materijal s gradine pokazuje izrazite veze s Italijom u mlađe željezno doba,46 kakve su karakteristične i za Trogir u tom razdoblju.

Slika 4. Pogled sa Sutilije na Malo polje, Trogir i Čiovo (foto M. Bodružić)

Međutim istraživanja na samoj gradini nisu vršena, tako da se po sadašnjem stanju stvari ne može reći koje je naselje od ova dva starije. No, obzirom na prostornu povezanost, radilo bi se o jednoj plemenskoj zajednici koja je živjela u okolici Trogira. Ova dva punkta su se međusobno nadopunjavala – postojanje luke u Trogiru bilo bi nemoguće bez gradine u Sutiliji koja ju je štitila svojom kontrolom trogirskog područja.47 Kontrolnu funkciju unutar ove plemenske zajednice imala je sigurno i gomila na brdu Vlaška zapadno od Sutilije, s kontrolom nad cijelom akvatorijem, te gomila na brdu Plošnjak nasuprot Trogiru, smještena na najvišoj točki brdskog polukruga koji okružuje trogirsko Malo polje, kao i gradina na brdu Krban na zapadnom ulazu u Malo polje. Istoj plemenskoj zajednici pripadala je vjerojatno i gradina na brdu Gradina na Čiovu, koja se nalazi nasuprot one na Krbanu. Međutim, istraživanja na njima nisu vršena.

46

Radi se o apeninskoj crvenofiguralnoj keramici i keramici tipa Alto-Adriatico (4. st. pr. K.), koja se nalazi u zbirci Ivice Svilana u Resniku. Vidi A. MILETIĆ, 2008, 137. 47

A. MILETIĆ, 2008, 135-140.

13

Slika 5. Pogled sa Sutilije na zapadni dio Čiova, Šoltu i Drvenik (foto L. Paraman)

Kako se zvala ta plemenska zajednica, odnosno kojem je plemenu/narodu, od onih koje su na ovom području zabilježili grčki pisci i geografi, pripadala, još se vode polemike. Dva su moguća odgovora – Hili ili Bulini. I jedni i drugi se spominju u dva izvora koji opisuju ovaj dio naše obale i zajednice koje na njoj žive. Problem je što ih autor(i) svakog djela različito prostorno lociraju. Naime, u nabrajanju plemena uz našu obalu, od sjevera prema jugu, Pseudo-Skilak u Periplu, najranijem i najznačajnijem sačuvanom izvoru za istočnu obalu Jadrana i željeznodobne zajednice koje su tu živjele, navodi da nakon Liburna slijede Lotofazi i Hijerastamni, zatim Hili, koji žive na poluotoku, a nakon njih Bulini, smješteni na području između Hilejskog poluotoka i Nesta, smještenih oko rijeke Nestos (Cetina).48 Za razliku od njega, Pseudo-Skimno u Periegezi, u kojoj preuzima podatke od starijih geografa Timeja i Eratostena, nakon Liburna navodi Buline, pa onda Hile i Hilejski poluotok.49 Oba naroda spominju se i

48

Pseudo-Skilak, Periplus, 22. Nastanak Peripla obično se smješta između 390. i 330. g. pr. K., no djelo sadrži mnoge kasnije umetke i dorade, među kojima je i 22. poglavlje u kojem se spominju Hili i Bulini, a koji se mogu datirati okvirno od 3. do 1. st. pr. K., neki možda i kasnije. Suićeva rekonstrukcija originalnog poglavlja glasi: „Poslije Liburna je narod Bulina. Susjedi Bulina su Hili. Uz zemlju Bulina plovidba traje duži dan do Nesta.“ Svi ostali podatci koji spominju Haoniju, Alkinojev otok, Herakleju, Lotofage, Hijerostamne, mit o Hilu, Heraklovu sinu, i Hilejski poluotok bili bi naknadni umetak, vezan uz ilirsku obalu nasuprot Korkire (Alkinojev otok), odnosno Novi Epir, gdje je živjelo pleme sličnog imena Bulinima. Za Korkiru je vezan i mit o Heraklu i Hilu. Vidi M. SUIĆ, 1955, 121-185; M. KOZLIČIĆ, 1990, 89-91, 125-128. 49

„...i dotiče se Liburna. Na njih se nadovezuje narod Bulina. Po redu je veliki Hilički poluotok, nekako jednak Peloponezu. Kažu da u njemu petnaest gradova nastavaju Hili, podrijetlom Heleni; da su bili uzeli Heraklova sina Hila za predvodnika kod osnivanja naseobine, ali su se s vremenom pobarbarili, što pokazuju svojim običajima koji su kao i kod njihovih susjeda. Tako kažu Timej i Eratosten.“ PseudoSkimno, Periegesis, 403-413. Nastanak Periegeze datira se u kraj 2. i početak 1. st. pr. K. Prijevod preuzet iz M. SUIĆ, 1955, 138.

14

kod drugih antičkih izvora – Hili kod helenističkih pisaca Apolonija Rođanina, Apolodora Atenjanina, zatim kod Plinija Starijeg, te Dionizija Periegeta (4. st. po. K.),50 a Bulini kod Stjepana Bizantinca, koji donosi starije helenističke pisce, zatim Plinija Starijeg, Ptolomeja, Dionizija Periegeta, te na Tabuli Peutingeriani gdje je područje od Ad Pretorija do Tragurija označeno kao Bulinia.51 Većina autora se slaže oko ubikacije Hila i Hilejskog poluotoka – u antici se tako nazivao dio srednjedalmatinske obale negdje između Šibenika i Trogira. Plinije Stariji Hilejski poluotok s Diomedovim rtom, gdje je nedavno otkriveno i Diomedovo svetište iz helenističkog doba,52 spominje nakon rijeke Krke i Skardone, a prije Tragurija. 53 Bulini bi se tada nalazili na prostoru od otprilike Marine ili Trogira do Omiša i rijeke Cetine (Nestos) – na prostoru Kaštelanskog i Splitskog polja te poljičkog primorja.54 No problem granice teritorija tih dvaju plemena, koja se nalazi upravo negdje na prostoru Trogira i njegove okolice, još nije riješen. Naime, postavlja se pitanje pripadaju li Trogir i Malo polje Hilejskom poluotoku i Hilima,55 ili s Kaštelanskim poljem i Bulinima čine jednu teritorijalnu cjelinu. Ova druga mogućnost se čini ipak izglednija, obzirom da je prostorno i povijesno gledano Trogir, iako smješten na njegovoj zapadnoj periferiji, uvijek bio integralni dio Kaštelanskog zaljeva, rimskoga Sinus Salonitanum.56

50

R. KATIČIĆ, 1995, 387-389.

51

D. MARŠIĆ, 1997, 51-52.

52

Vidi dolje str. 84 i 91.

53

Plinije Stariji, Naturalis Historia, III, 141.

54

D. MARŠIĆ, 1997, 51.

55

Takvo mišljenje zastupa primjerice A. Miletić. Vidi A. MILETIĆ, 2008, 135, 137.

56

U ovom se radu za prostor Kaštelanskog zaljeva ne upotrebljava termin Manijski zaljev (Manios kolpos), općenito prihvaćen u našoj literaturi, a koji se upotrebljava u širem smislu – za prostor od rta Ploče do Pelješca, te u užem – za prostor Kaštelanskog zaljeva. Manijski se zaljev naime spominje u Pseudo-Skilakovu Periplu (Pseudo-Skilak, Periplus, 23), na temelju kojeg je M. Suić, nakon izdvajanja izvornog teksta, dokazao da se radi o zaljevu koji zatvara poluotok Pelješac s kopnom, a u koji utječe rijeka Naron (Neretva). Međutim, na natpisu iz 56. g. pr. K. pronađenom u Saloni, također se spominje Manijski zaljev, što je navelo istraživače, uključujući i Suića, na mišljenje da se geografski pojam Manijskog zaljeva u 1. st. pr. K. proširio i na Kaštelanski zaljev, do rta Ploča. S. Čače u novije vrijeme dokazuje da do širenja toga pojma u antici nije došlo, te da se i na natpisu iz Salone on vrlo vjerojatno odnosi upravo na plovni put za Naronu. Vidi M. SUIĆ, 1955, 126-135; S. ČAČE, 1999, 57-81.

15

4. POSTANAK TRAGURIONA

4.1. Grčka kolonizacija na Jadranu Uz formiranje plemenskih zajednica i razvoj njihovih naselja, željezno doba na Jadranu obilježio je još jedan fenomen – fenomen grčke kolonizacije. Od 8. st. pr. K. Grci se naime šire iz svog matičnog prostora, te naseljavaju nova područja, vođeni bilo političkim, bilo socijalnim, bilo trgovačkim razlozima. Taj val trgovine i iseljavanja traje sve do oko 500. g. pr. K., do kada će biti utemeljeno i do 700 gradova po Sredozemlju, Propontu i Crnom Moru.57 Grčki kulturni utjecaji će uvelike promijeniti kulturnu sliku tadašnjeg svijeta, i, zapravo, predodrediti njegov budući razvoj. Jadransko more, kao glavna i najbrža komunikacija između južnog Sredozemlja i sjevernog dijela Europe, rano ulazi u sferu interesa trgovaca i moreplovaca. Arheološki nalazi pokazuju da prvi kontakti s Grčkom počinju još u vrijeme neolita, a intenziviraju se u vrijeme brončanog doba, kada Jadran ulazi u interesnu sferu mikenskih trgovaca. Tada je Jadranom prolazio i jantarni put, koji je preko sjevernog Jadrana (Caput Adriae) i gradova u delti rijeke Po povezivao istočno Sredozemlje i Baltik, odakle se jantar i izvozio.58 Taj će trgovački put postati glavna navigacijska ruta u željezno doba, a glavni pomorski putovi prolazili su upravo istočnom obalom Jadrana – uz ilirsku obalu do područja Veneta i zatim do ušća Poa, ili od Monte Gargana u južnoj Italiji, preko Tremita, Palagruže, Visa, Hvara i Brača, te uz istočnojadransku obalu do delte Poa, gdje su već u brončano doba postojale jake trgovačke luke – Spina i Adrija, a koje će procvat doživjeti u vrijeme atenske trgovačke prevlasti na Jadranu tijekom 6. i 5. st. pr. K.59 Iako grčki pisci spominju da su maloazijski Fokejci bili prvi grčki trgovci koji su plovili do sjevernog Jadrana i ušća Poa,60 arheološki materijal upućuje da je intenzivniji promet istočnojadranskom obalom uspostavljen tek krajem 7. i početkom 6. st. pr. K., a 57

B. KIRIGIN, 2004, 53.

58

Prvi trgovački kontakti s jadranskim svijetom ogledaju se u najstarijim grčkim mitovima i predajama, primjerice u legendi o Argonautima, te o Diomedu i Antenoru, čiji se kult i širio upravo ovim trgovačkim putovima. Za razliku od talijanske obale, mikenska prisutnost na istočnoj obali Jadrana potvrđena je tek u novije vrijeme nalazima mikenske keramike u Škripu na Braču, zatim na području ušća Neretve, u jednoj špilji kraj Stoca, te na gradini Monkodonja kraj Rovinja. Vidi M. ZANINOVIĆ, 2004, 3-8. 59

ZANINOVIĆ, 2004, 9-10.

60

Po nekim autorima, Fokejska prisutnost na istočnojadranskoj obali ogleda se u toponimima sa sufiksom –ussa (Cledussae – Kornati, Elaphissa – Brač, Melitussa – Mljet). Vidi M. ZANINOVIĆ, 2004, 12.

16

vezan je uz aktivnosti korintskih trgovaca.61 Te kontakte potvrđuju nalazi korintske keramike na svim važnijim lokalitetima toga vremena,62 čemu možda možemo pribrojiti i nalaze u Trogiru. Koncentracija nalaza na širem području oko rijeke Neretve, gdje su Korinćani dobavljali kvalitetnu peruniku, upućuje na to da je trgovački emporij u Naroni već tada bio aktivan. U ovom kontekstu dolazi i do osnivanja prve kolonije na našoj obali – knidske kolonije na otoku Korčuli. Koloniju maloazijskog Knida na Korčuli spominju PseudoSkimno, Strabon i Plinije Stariji, 63 i većina se autora slaže da je kolonija osnovana početkom 6. st., odnosno oko 580. g. pr. K., upravo zbog kontrole trgovačkog puta prema emporiju u Naroni.64 Ipak, usprkos opsežnoj bibliografiji koja o toj koloniji postoji, još uvijek nam je nepoznato i njezino ime i njezina točna lokacija, kao i razlozi njezina gašenja.65 Arheološki dokazi o njezinom postojanju naime sasvim nedostaju. U ovu stariju, arhajsku fazu grčke kolonizacije na našoj obali autori smještaju još jednu misterioznu koloniju – Anhijale. Tu parsku naseobinu spominje jedino Stjepan Bizantinac, leksikograf iz 6. st. po. K.66 Većina se autora slaže oko njezine datacije u arhajsko doba, no pitanje njezine ubikacije i dalje je otvoreno.67 Iako konkretnih arheoloških dokaza za postojanje grčkih kolonija na istočnojadranskoj obali u arhajsko doba, kao što smo vidjeli, zapravo i nema, grčka prisutnost na ovom području je i više nego očita. Trgovački odnosi od 6. st. pr. K. 61

Korinćani su zaposjeli kontrolu nad ulazom u Jadransko more osnutkom Korkire na otoku Krfu 733./732. g. pr. K. Osim trgovine sa sjevernim Jadranom, korintski (i korkirejski) trgovaci imali su direktne interese na području južne Dalmacije. Taj interes uvjetovan je potražnjom za kvalitetnom perunikom, koja se iskorištavala u proizvodnji parfema, a čiji su glavni proizvođači u arhajsko doba bili upravo Korinćani. Najkvalitetnija perunika, poznata u izvorima kao iris illyrica mogla se pronaći u unutrašnjosti, na području rijeka Drilona i Narona (Neretve). Vidi M. NIKOLANCI, 1989c, 63-80; M. ZANINOVIĆ, 2004, 14-15; I. BORZIĆ, 2007, 30. 62

M. NIKOLANCI, 1973, 89-118; M. NIKOLANCI, 1976, 273-286; M. ZANINOVIĆ, 2004, 14.

63

Pseudo-Skimno, Periegesis, 425-427; Strabon, Geographica, 7, 5, 7; Plinije Stariji, Naturalis Historia, III, 152. 64

Korkirejci dodjeljuju neke privilegije maloazijskim Kniđanima – po svoj prilici dozvolu za trgovinom južnim Jadranom i naseljavanjem Korčule – zbog pomoći koju su im pružili u ratu Korkire i njihove matice Korinta. Analizu izvora i različita mišljenja vidi kod I. BORZIĆ, 2007, 28-30. 65

Pojedini autori povezuju knidsku naseobinu na Korčuli s Heraklejom, još jednim misterioznim gradom, koji se spominje kod Pseudo-Skilaka (Pseudo-Skilak, Periplus, 22), a koji je poznat isključivo po emisijama novca koje se datiraju dosta kasnije – u sredinu 4. st. pr. K. Pregled različitih mišljenja i njihovu analizu vidi kod I. BORZIĆ, 2007, 31-33. Vidi i popis literature na kraju. 66

Stjepan Bizantinac, s. v. Anchiale: „Anhijale...ima i jedna druga, naseobina Parana, pred kojom je zaljev zvan Enestodonski, u kome je Sherija.“ Prijevod preuzet iz M. NIKOLANCI, 1989b, 50. 67

Autori je smještaju od područja Krfa (Korkire – stariji naziv je Sherija), preko ušća Narone, do Starog grada na Hvaru, gdje bi ona, zapravo, prethodila kasnijoj parskoj naseobini – Pharosu. Vidi B. KIRIGIN, 2004, 39-40 (s literaturom).

17

nadalje se intenziviraju, posebno u vrijeme atenske trgovačke prevlasti na Jadranskom moru, kroz 6. i 5. st. pr. K. pa i kasnije, a što dokazuju i brojni nalazi atičke crno- i crvenofiguralne keramike na našoj obali i otocima, ali i u unutrašnjosti. Iz ovog vremena ujedno potječu i najranije vijesti grčkih pisaca o istočnojadranskoj obali i zajednicama koje na tom području žive.68 Intenzivan trgovački promet uzrokovao je uspostavu trgovišta – emporija na važnim točkama na istočnojadranskoj navigacijskoj ruti, gdje su, osim većih emporija kakva je bila primjerice Narona, a vjerojatno i Salona,69 postojali i manji emporiji za trgovačku razmjenu sa zaleđem i siguran prihvat grčkih brodova. Jedan od takvih emporija bio je sigurno i predhelenistički Trogir. Tek s 4. st. pr. K. započinje stvarna i trajna prisutnost Grka na istočnoj obali Jadrana. Ova mlađa faza grčke kolonizacije vezana je uz širenje moćne sirakuške države na čelu s Dionizijem Sirakuškim (405.-367. g. pr. K.). Nakon Peloponeskih ratova i sloma atenske moći Dionizije, osnivajući kolonije u Tirenskom i Jadranskom moru, uspostavlja kontrolu nad trgovinom na Jadranu, pa i čitavom Sredozemlju. Takva sirakuška politika dovodi i do osnutka kolonija Issa na Visu i Pharos na Hvaru.70 Okolnosti oko osnutka Farosa relativno su dobro poznate. Diodor Sicilski, povjesničar iz 1. st. pr. K. navodi da je Faros, naseobina egejskih Parana, osnovana 385./384. g. pr. K., i to uz pomoć Dionizija Sirakuškog.71 S druge strane, oko osnutka Ise, za koju Pseudo-Skimno u 1. st. pr. K. izričito kaže da je sirakuška kolonija, još uvijek se vode rasprave. 72 Upravo će aktivnosti te kolonije, nakon prvotnih sukoba oko osnutka Farosa,73 predodrediti razvoj srednjedalmatinskog područja u idućih nekoliko stoljeća.

68

Vidi kod M. KOZLIČIĆ, 1990, 35-71.

69

Trgovačku aktivnost na salonitanskom području već u arhajsko doba, uz otprije poznate nalaze (M. NIKOLANCI, 1973, 99-100, 103-106; M. NIKOLANCI, 1976, 274-275) potvrđuje i noviji nalaz reljefno ukrašene amfore iz podmorja Kaštel Sućurca (N. CAMBI, 2005, 155-162). 70

M. ZANINOVIĆ, 2004, 21-22; I. BORZIĆ, 2007, 33.

71

Diodor, 15, 13, 4.

72

Pseudo-Skimno, Periegesis, 414. Autori se naime razilaze u čitanju Diodorova teksta (tzv. kontroverza Lissos–Issa) u kojem on spominje sirakušku koloniju u Lisosu, koja je osnovana prije Farosa (Diodor, 15, 13, 4), i u kojoj se nalazio sirakuški eparh, koji priskače u pomoć Faranima u obrani od autohtonog stanovništva (Diodor, 15, 14, 2). Gotovo svi naši autori priklanjaju se mišljenju koje je iznio još I. Lucić u 17. st. – Diodor na spornom mjestu zapravo spominje Isu, dakle Isa je osnovana prije Farosa, na samom početku 4. st. pr. K. (vidi sumarno kod M. NIKOLANCI, 1970, 377-384). S druge strane, S. Čače i B. Kirigin zajedno s većinom stranih autora smatraju da je rukopis ispravan, te da se radi o Lisosu, čime bi Isa bila osnovana iza Farosa (vidi noviju analizu kod S. ČAČE, 1994, 33-54 (s literaturom)). 73

Diodor navodi razmirice između novopridošlih Farana i autohtonog stanovništva s Hvara, koje u pomoć poziva Ilire s kopna nasuprot otoku. (Diodor, 15, 14, 2). U tim Ilirima kriju se vjerojatno autohtone zajednice srednjedalmatinskog područja, među njima sigurno i Bulini. Vidi S. ČAČE, 1994, 48-51.

18

4.2. Ilirski ratovi i širenje Ise

Razvoj srednjedalmatinskog prostora, ali i cijelog istočnog Jadrana nakon 4. st. pr. K. odvija se u međusobnom odnosu triju faktora – razvoja Ise kao trgovačkog središta i političke sile, uspona Ilirske države, te prodiranja Rimske republike na istočni Jadran.74 U tom kontekstu dolazi i do osnivanja isejske naseobine u Trogiru. Nakon smrti Dionizija Starijeg 367. g. pr. K. dolazi do raspada sirakuške države. Njegov sin i nasljednik Dionizije II. (367.-345. g. pr. K.) gubi kontrolu nad državom, a unutarnje političke borbe dovele su do njezina potpunog sloma. U takvoj situaciji Isa postaje samostalan polis, te nastavljajući uspon započet u doba Dionizija Starijeg, postaje glavna trgovačka sila na Jadranu, posrednik trgovine između Grka i autohtonog stanovništva na obali. 75 Ekspanzija Ise započinje osnivanjem kolonije u Lumbardi na Korčuli sredinom 3. st. pr. K., o čemu izravnu potvrdu imamo u sačuvanoj psefizmi o osnutku kolonije, a koje je vođeno željom za nadziranjem Pelješkog kanala, odnosno plovnog puta prema emporiju u Naroni.76 Kolonija je međutim, po svemu sudeći, nedugo nakon osnutka ugašena, a glavni uzrok je uspon i širenje Ilirske države.77 Ilirska država počinje se razvijati oko sredine 4. st. pr. K. u unutrašnjosti Balkanskog poluotoka, odnosno u Makedoniji. Sredinom 3. st. pr. K. težište države prebacuje se na more i ilirska vlast širi se prema sjeverozapadu. U to doba je na prijestolju Ilirske države bio Agron (umire 231. g. pr. K.), koji sklapa savez s

74

Glavni izvor za događaje krajem 3. i u prvoj polovici 2. st. pr. K., vezane za rimsko-ilirske ratove je grčki povjesničar Polibije (oko 200.-120. g. pr K.), suvremenik tih zbivanja, koji u svom djelu Historiae opisuje zbivanja od 264. do 144. g. pr. K. Djelo nije sačuvano u cjelini – sačuvano je samo prvih pet knjiga i manji ili veći izvodi iz ostalih. Ostali izvori su Tit Livije (Livije, Ab urbe condita), rimski povjesničar iz 1. st. pr. K., Apijan, grčki povjesničar iz 2. st. po. K., koji u Rimskoj povijesti (Romanika), u desetoj knjizi, popularno nazvanoj Ilirika donosi događaje iz Ilirskih ratova, te I. rimsko-delmatskog sukoba (Apijan, Illyrike), te Dion Kasije, grčki povjesničar iz 3. st. po. K. Vidi M. KOZLIČIĆ, 1990, 191, 201, 210; B. KIRIGIN, 1996, 47-48. 75

G. NOVAK, 1952, 15-17. Pretpostavlja se da nakon sloma sirakuške države dolazi i do uspona lokalnog dinasta Jonija, koji pod svoju vlast podvrgava i Faros, Herakleju i knidsku naseobinu na Korčuli, te kuje svoj novac (prva autonomna emisija isejske kovnice) od sredine do kraja 4. st. pr. K. Vidi D. RENDIĆ-MIOČEVIĆ, 1970, 347-376; D. RENDIĆ-MIOČEVIĆ, 1980, 229-250. Za drugačije mišljenje vidi M. NIKOLANCI, 1989a, 13-34. 76

U starijoj se literaturi osnivanje kolonije u Lumbardi smještalo u 4. st. (G. NOVAK, 1952, 18-19). Međutim, epigrafičkom analizom je dokazano da to nije moglo biti prije prve polovice ili sredine 3. st. pr. K. Vidi D. RENDIĆ-MIOČEVIĆ, 1965, 77-81. 77

Osim što se kolonija uopće ne spominje u izvorima, arheološke potvrde o samoj koloniji su oskudne – na brdu Koludrut je do sada pronađena samo cisterna koja bi po načinu gradnje mogla biti iz helenističkog doba. Međutim, helenistički materijal nije pronađen, osim od prije poznatih 5-6 helenističkih grobova koji se datiraju upravo u sredinu 3. st. pr. K., pa bi to ujedno mogli biti i grobovi prvih kolonista. Vidi D. RENDIĆ-MIOČEVIĆ, 1973, 133-141; I. BORZIĆ, 2007, 34-35.

19

makedonskim kraljem Demetrijem II., te širi svoju državu na prostor od Korkire i Epira do Farosa. Izvan prostora Ilirske države ostaju samo grčki gradovi Apolonija, Epidamno i Isa, koja, prema Kasiju Dionu, traži pomoć od rimskog senata jer je Agron želi podvrgnuti pod svoju vlast. Politiku širenja države nastavlja i Teuta, koja je vladala umjesto Agronova maloljetnog nasljednika Pinesa – ona uspijeva osvojiti Korkiru, koju predaje u namjesništvo Demetriju Farskom, a napada i Epidamno i Apoloniju, te nastavlja opsjedanje Ise 230. i 229. g. pr. K. Ovi grčki gradovi, uključujući i Isu, traže pomoć od Rima, nudeći se kao saveznici. Time počinje uplitanje Rimske republike u istočni Jadran, te I. ilirski rat.78 Rimsko uplitanje u prilike na istočnom Jadranu vezano je u prvom redu uz zaštitu rimskih trgovačkih interesa u Apuliji, odnosno na Otrantskim vratima na ulazu u Jadran. Naime, tijekom 4. i početkom 3. st. pr. K. cijeli Apeninski poluotok dolazi pod rimsku vlast. Osnivanjem kolonija u Apuliji, Rimljani šire svoje interese i na istočni Jadran. Rast i širenje Ilirskog kraljevstva, u savezu s makedonskim kraljem, te gusarstvo i ugrožavanje grčkih gradova na istočnojadranskoj obali smještenih na području Otranta, značili su i direktno ugrožavanje rimskih interesa.79 Za vrijeme I. ilirskog rata (229.-228. g. pr. K.)80 Isa dolazi pod zaštitu (deditio) Rima i postaje njegov štićenik,81 da bi nakon II. ilirskog rata (219.-218. g. pr. K.)82 koji

78

I. BORZIĆ, 2007, 36.

79

G. NOVAK, 1952, 23-24; B. GABRIČEVIĆ, 1974, 5-25; I. BORZIĆ, 2007, 36.

80

Povod za početak I. ilirskog rata vezan je uz poslanstvo koje je rimski senat uputio Teuti u vezi gusarenja Ilira i pljačkanja italskih trgovaca, a kojemu se pridružio i poslanik Ise Klemporos. Teuta je naime odbila njihove zahtjeve, a izaslanici su na povratku napadnuti od ilirskih gusara i ubijeni. Brzom intervencijom rimske mornarice i kopnene vojske najprije je zauzeta Korkira, koju je Demetrije Farski predao bez borbe saznavši da je umro makedonski kralj Demetrije II., zatim Apolonija, Epidamno i nekoliko ilirskih gradova, te Isa. Teuta se sklonila u Rizon i bezuvjetno predala, te je sklopljeno primirje po kojem je Ilirima bilo zabranjeno ploviti južnije od Lisosa s više od dvije nenaoružane lađe. Time 228. g. pr. K. završava I. ilirski rat. Apolonija, Epidamno i Isa postaju rimski saveznici, pod rimsku vlast dolaze i Ardijejci, a pod zaštitu i plemena Parteni i Atintati. Ostatak Ilirske države pripao je rimskim vazalima – Demetriju Farskom sa sjedištem u Farosu, te ilirskom kralju Pinesu. U južnom dijelu Ilirije samostalno je vladao i Skerdilad, Pinesov ujak. Vidi G. NOVAK, 1952, 21-27; B. GABRIČEVIĆ, 1974, 5-25; B. KIRIGIN, 1996, 47; I. BORZIĆ, 2007, 36-37. 81

Kasije Dion, 12, fr. 49, 1; Polibije, Historiae, 2, 11.

82

II. ilirski rat vezan je uz djelatnost Demetrija Farskog. On se naime ženi Pinesovom majkom Triteutom i postaje regent i tog dijela bivše Ilirske države, a sklapa i savez s makedonskim kraljem Antigonom Dosonom (229.-221. g. pr. K.). Ponovnim započinjanjem gusarstva i pljačke po sjevernom Jadranu i južno od Lisosa, napadanjem grčkih gradova u savezu s Rimom, te sklapanjem saveza s Skerdiladom i novim makedonskim kraljem Filipom V. direktno krši sporazum s Rimljanima i ugrožava njihove interese u južnom Jadranu. Moguće je i da je Isa, kao rimski štićenik i neposredni susjed Demetrija izvještavala Rim o takvoj njegovoj politici koja je ugrožavala i interese same Ise. Rat je trajao kratko – glavne bitke odigrale su se kod Dimale 219. g. pr. K. i Farosa 218. g. pr. K., a poraženi Demetrije bježi na makedonski dvor, gdje do smrti 213. g. pr. K. provodi antirimsku politiku. Nakon rata Pines nasljeđuje Demetrijev

20

je uslijedio desetak godina poslije, Isa postala i rimski saveznik – amicus et socius populi Romani. Takav položaj značio je za Isu zaštitu njezina teritorija od Ilira i sigurnost njezinih trgovačkih brodova na Jadranu, a za Rim uvid u događanja na istočnoj jadranskoj obali – uz obostrane obaveze, Rima da pomogne Isi, i Ise da pomogne Rimu.83 Rimska je zaštita, uz otvaranje novoga trgovačkog tržišta, dala novi impuls isejskom trgovačkom i ekonomskom razvoju. 84 Pod zaštitom „rimskog kišobrana“ Isa širi svoje trgovačke veze i, po općem shvaćanju, osniva nove kolonije – Tragurij i Epetij, na zapadnom i istočnom rubu Kaštelanskog zaljeva, te na kraju, i koloniju/emporij u Saloni.85

4.3. Postanak helenističkog Tragurija Prve vijesti o Traguriju kao isejskoj naseobini donosi Polibije, koji pišući o I. rimsko-delmatskom sukobu,86 odnosno događajima iz 158. g. pr. K. spominje kako su Isejci više puta slali svoja poslanstva u Rim i žalili se da im Delmati pustoše zemlju i gradove (poleis) Tragurij i Epetij, koji su u savezu s njima.87 Drugi spomen Tragurija donosi Strabon, koji kao izvor koristi starije helenističke pisce iz 2. i 1. st. pr. K., a koji ga spominje izričito kao naseobinu Isejaca – Isseon ktisma.88 Budući da Polibije, a ni ostali izvori, ne spominju ni Tragurij ni Epetij u vezi događaja iz I. i II. ilirskog rata, općeprihvaćeno mišljenje je da su te isejske naseobine osnovane negdje između kraja 3. st. pr. K. i delmatskog napada oko 160. g. pr. K. Tada se, nakon II. ilirskog rata,

posjed, osim Farosa kojemu je vraćena samostalnost, a nakon njegove smrti 217. g. pr. K. te posjede nasljeđuje Skerdilad, koji napušta makedonski savez i postaje rimski saveznik. Taj savez se nastavlja i za Pleurata, preko kojeg Rim, zapravo, nominalno vlada južnim Jadranom do Neretve. Vidi G. NOVAK, 1952, 28-29; I. BORZIĆ, 2007, 37-38. 83

M. SUIĆ, 1973, 183. Tako Tit Livije spominje da je Isa sa svojim flotom pomagala rimskoj vojsci 201. g. pr. K. u borbi protiv makedonskog kralja Filipa V. (II. makedonski rat), 198. g. pr. K. kod Peloponeza, zatim 192. g. pr. K. u bitci kod Patere u Maloj Aziji u ratu protiv sirijskog kralja Antioha III., te 171. g. pr. K. u ratu s makedonskim kraljem Perzejom. Vidi G. NOVAK, 1952, 33-34; B. KIRIGIN, 1996, 48. 84

G. NOVAK, 1952, 30; I. BORZIĆ, 2007, 41.

85

G. NOVAK., 1952, 30; B. KIRIGIN, 1990, 311-314.

86

Delmati na povijesnu pozornicu stupaju nakon poraza Gencija i raspada Ilirskog kraljevstva 167. g. pr. K. Prvi rat s Rimom, koji je izbio 156. g. pr. K., a završio 155. g. pr. K. spaljivanjem delmatskoga glavnoga grada Delminija, prvi je u nizu sukoba Rimljana s ratničkim plemenom Delmata, koji će s prekidima trajati sve do 9. g. po. K. kada su Rimljani ugušili Delmatsko-ilirski ustanak pod Batonovim vodstvom. Vidi M. ZANINOVIĆ, 2004, 30. 87

Polibije, Historiae, 32, 9, 1-2. Prijevod preuzet iz D. MARŠIĆ, 1997, 52.

88

Strabon, Geographica, VII, 5, 5.

21

situacija na južnom Jadranu smirila i nastupilo je razdoblje mira koje je trajalo četrdesetak godina. Od 217. do 181. pr. K. ilirski kraljevi Skeldirad i Pleurat bili su naime u savezu s Rimom,89 kao i sama Isa, i tada su stvoreni preduvjeti za takav jedan pothvat. Prije i poslije tog razdoblja90 takvo bi nešto bilo nemoguće, jer je Rim, a s njime i Isa, bio u ratu s Ilirima.91 B. Kirigin pretpostavlja da se radi o vremenu između 217. i 205. g. pr. K. 92 Međutim, pitanje osnutka naselja u Traguriju, njegova statusa i odnosa s Isom još nije u potpunosti riješeno – radi li se naime o koloniji, odnosno gradu (polisu) u pravom smislu riječi, o emporiju, ili pak o autohtonim naselju u savezu s Isom, uz određeni postotak isejskog stanovništva. Svi ti termini, naravno, podrazumijevaju i različitu fizionomiju

naselja,

grada

i

različit

sastav

stanovništva.

Jedino

se

pod

kolonijom/naseobinom podrazumijeva polis, urbano središte u antičkom smislu riječi, sa svim institucijama jednoga grada te, naravno, većim brojem isejskog stanovništva. Različite pretpostavke o statusu Tragurija proizlaze iz različitog tumačenja povijesnih izvora, u prvom redu Polibija. Polibije naime donoseći vijest o delmatskim napadima na Isu i njezin teritorij, Tragurij i Epetij naziva gradovima – poleis u savezu s Isejcima. Sama terminologija, odnosno termin polis, ne govori puno o statusu Tragurija i Epetija, i budući da ga Polibije upotrebljava u općenitom, a ne u izvornom shvaćanju pojma grčkoga grada, ne može se definitivno zaključiti radi li se tu o kolonijama ili autohtonim

89

Vidi gore, bilj. 82.

90

Poslije smrti Pleurata izbija III. ilirski rat (169.-168. g. pr. K.). Tada, za njegova nasljednika Gencija (181.-167. g pr. K.), ilirsko gusarenje ponovno uzima maha. Stanovnici Taranta i Brundizija tuže se na napade gusara iz Ilirskog kraljevstva, a propretor L. Duronije 180. g. pr. K. u senatu za gusarenje optužuje Gencija. Moguće je da je upravo Isa, zbog straha od širenja Gencijeve države, tada izvršila pritisak na rimski senat i optužila Gencija za gusarstvo, a optužuje ga i 172. g. pr. K. za pljačkanje njezine zemlje, te na kraju i za prijateljevanje s makedonskim dvorom. Nekoliko godina kasnije Gencije opsjeda Isu, a 169. g. pr. K., zajedno s makedonskim kraljem Perzejom, ulazi i u rat s Rimom. U nekoliko mjeseci su poražene i makedonska i ilirska vojska, a poraz je značio prestanak postojanja i Ilirskog i Makedonskog kraljevstva. Gradovi i plemena koja su prešla na rimsku stranu još za vrijeme trajanja sukoba, među njima Isa (G. Novak smatra, zbog Livijeva teksta (Livije, Ab urbe condita, 45, 26) koji je na tom mjestu iskvaren, da se radi o stanovnicima Lisosa, odnosno da se tu ne može raditi o Isejcima jer su oni još od I. ilirskog rata saveznici Rimske republike. Isto mišljenje iznosi i S. Čače, naglašavajući da se na tom mjestu nabrajaju isključivo zajednice koje su do tada sačinjavale Ilirsko kraljevstvo.) i Daorsi, postaju slobodni i oslobođeni od plaćanja poreza, dok ostali moraju plaćati porez u visini od polovice onoga što su plaćali kralju. Ilirija je stavljena pod zaštitu rimskog naroda i podijeljena u tri dijela (radi lakšeg prikupljanja poreza) – obuhvaćajući prostor od Labeata do Neretve. Vidi G. NOVAK, 1952, 34-38; S. ČAČE, 1991, 55, bilj. 1; I. BORZIĆ, 2007, 40. 91

Moguće je i da je za vrijeme I. i II. ilirskog rata prostor Kaštelanskog zaljeva ili njegov dio pripadao Ilirskoj državi. Vidi B. KIRIGIN, 1990, 311; B. KIRIGIN, 1996, 63; D. MARŠIĆ, 1997, 53. 92

B. KIRIGIN, 1996, 63.

22

naseljima.93 S druge strane, Strabon koristi jedan drugi termin – on Tragurij naziva Isseon ktisma, odnosno isejskom naseobinom. 94 U literaturi se zato pri spominjanju Tragurija koristi različita terminologija – u radovima G. Novaka, M. Nikolancija, B. Gabričevića, D. Rendića, M. Suića, N. Cambija, B. Kirigina, S. Čače i drugih, Tragurij i Epetij se spominju kao isejske (sub)kolonije, naseobine ili faktorije,95 dok M. Zaninović u novije vrijeme koristi termin emporij. 96 Strani autori također koriste različite termine – R. L. Beaumont ih na tragu Polibija naziva isejskim saveznicima, a L. Braccesi smatra da se radi o trgovačkim emporijima s domaćim stanovništvom u nekoj vrsti konfederalne zajednice s Isom.97 Tek su arheološka istraživanja provođena u Trogiru posljednjih desetljeća, o kojima će biti riječi u idućim poglavljima, dala potvrdu da se u Traguriju radi upravo o jednom polisu, naravno, u smislu urbanog središta, odnosno o dolasku većeg broja isejskog stanovništva u Trogir, te izgradnji grada, sa svim svojim karakteristikama – od gradskog rastera, bedema i kula, do izgradnje javnih građevina. To potvrđuje i pokretni materijal, doduše još neobjavljen, pronađen pri istraživanjima. Sada se međutim nameće jedan drugi problem. Naime, obzirom da je u Trogiru postojalo predhelenističko, odnosno željeznodobno naselje, postavlja se pitanje kako je moglo doći do infiltracije Isejaca i osnivanja naseobine u jednoj takvoj zajednici. Za odgovor na to pitanje važne su dvije stvari: činjenica da Polibije Tragurij i Epetij naziva isejskim saveznicima te, povezani s tom viješću, rezultati novijih arheoloških istraživanja. Naime, arheološka istraživanja u Resniku, Vranjicu, na rtu Ploča i Spili Nakovani provođena posljednjih godina, bacaju nešto više svjetla na odnos jadranskih Grka s autohtonim stanovništvom na području Kaštelanskog zaljeva i šire. Ta istraživanja pokazuju da od kraja 4. st. pr. K., odnosno početkom helenizma, uslijed porasta trgovine na globalnoj razini, dolazi i do intenziviranja odnosa jadranskih Grka, u prvom redu Ise, ali i Farosa, s autohtonim stanovništvom, odnosno Bulinima. 98 S jedne strane raste

93

D. MARŠIĆ, 1997, 54.

94

Κτισμα, το – osnivanje, naselje i κτιζω – graditi, za nastavanje podobnim činiti, sagraditi, osnivati, (sa)zidati, naseliti, naseljenicima zapremiti. Vidi S. SENC, 1991, 541-542. 95

Vidi popis literature na kraju.

96

M. ZANINOVIĆ, 2004, 30.

97

Vidi D. MARŠIĆ, 1997, 56.

98

Vidi gore, str. 14 i 15.

23

potražnja za uvoznom grčkom robom među aristokracijom unutar autohtonih zajednica, a s druge, jača potražnja za sirovinama kao što su vuna, koža, drvo i sl., koje nudi autohtono stanovništvo.99 Već od 4. st. pr. K. na željeznodobnim gradinama i naseljima – primjerice već spomenutoj Sutiliji, u Trogiru,100 zatim sv. Nofru u Bijaćima i drugdje – bilježi se porast importirane grčke i italske keramike, a u kraj 4. st. datira se i osnivanje Diomedova svetišta na rtu Ploča, te svetišta u Spili Nakovani na Pelješcu.101 Iz 4. st. potječe i grčki natpis pronađen nedavno u Vranjicu, koji još uvijek čeka na objavu i interpretaciju, dok helenistička luka, emporij u Resniku (Siculi), pod autohtonim naseljem sv. Nofar počinje svoj razvoj u 3. st. pr. K.102 Svi ti nalazi upućuju na to da je na području šireg Kaštelanskog zaljeva došlo, nakon početnih trzavica, vezanih uz osnivanje Farosa, do svojevrsne simbioze, suživota i prožimanja autohtonog, odnosno bulinskog i grčkog elementa, koje se u 3. st. pr. K. unatoč Ilirskim ratovima intenzivira.103 Porastom trgovine i obrta širi se upotreba novca, vjerovanja, znanja, običaja i standarda helenističkog svijeta, u kojem autohtono stanovništvo igra presudnu ulogu, i prihvaćajući helenističke običaje i sami, zapravo, postaju helenizirani. Takva situacija je dosta dobro dokumentirana i na nalazištima u Liburniji.104 Sada je i Polibijev navod o Traguriju i Epetiju, kao savezničkim gradovima mnogo jasniji. Naime, vrlo je vjerojatno da su ta bulinska naselja, a možda i neka druga, ili čak cijela bulinska zajednica, uslijed intenzivnih odnosa s grčkim Isejcima, stupili u jednom trenutku u saveznički odnos s Isom.105 Sasvim je jasno što Isa dobiva iz takvog odnosa – ona dobiva kontrolu nad širim područjem Kaštelanskog zaljeva i pristup zaleđu kroz Kliški prijevoj. No kakvu korist od toga imaju Bulini? Osim koristi od pojačanog intenziteta uzajamne trgovine i proizvodnje, za stupanje u savez morali su postojati neki veći razlozi. Kao mogući razlog nameće se širenje Ilirske države i njezine pretenzije prema srednjem Jadranu,106 te pritisak Delmata,107 koji se iz svoga matičnoga

99

S. ČAČE, 1992a, 38-39; S. ČAČE, 1992b, 38-39.

100

Vidi gore, str. 11.

101

S. ČAČE, 1992a, 38; S. ČAČE – L. ŠEŠELJ, 2005, 167; L. ŠEŠELJ, 2005, 51.

102

Z. BRUSIĆ, 2008, 167-175; I. RADIĆ-ROSSI, 2008, 158; I. RADIĆ-ROSSI, 2009, 499.

103

S. ČAČE, 1992a, 38-39; S. ČAČE, 1999, 74.

104

S. ČAČE, 1997, 39.

105

D. MARŠIĆ, 1997, 54.

106

Vidi gore, bilj. 80, 82, 86 i 90.

107

D. MARŠIĆ, 1997, 54.

24

područja u jugozapadnoj Bosni te Hercegovini, pomiču od 4. st. pr. K. prema jugu, da bi u 2. st. pr. K. izbili na područje Kaštelanskog zaljeva, a već 119. g. pr. K. držali Salonu, koju i Strabon spominje kao delmatsku luku – epineion.108 Iliri i Delmati ugrožavaju Buline, a time i interese Ise. U jednoj takvoj situaciji bulinske zajednice na obali, a vjerojatno i na otocima, dolaze pod protektorat mnogo moćnije Ise, koja, kao dodatnu sigurnost, ima i status saveznika Rimske republike.

Slika 6. Srednja Dalmacija u helenizmu (preuzeto iz S. ČAČE – L. ŠEŠELJ, 2005, 186, sl. 54)

Kada se to točno dogodilo, ako je do sklapanja saveza uopće došlo, teško je na temelju sadašnjeg stanja istraženosti reći. Arheološka istraživanja šireg područja Kaštelanskog zaljeva i srednjedalmatinskih otoka tek su u povojima, i tek se počinje slagati slika tog područja u predrimsko vrijeme, a povijesni izvori, orijentirani primarno na politička i vojna zbivanja vezana uz Isu, Faros, ilirske vladare, Delmate i Rimsku republiku, o svim ovim procesima šute.109

108

M. ZANINOVIĆ, 1976, 305; S. ČAČE, 1992b, 40-41; M. ZANINOVIĆ, 2004, 30.

109

Bulini i ostala plemena koja se spominju u starijim grčkim izvorima nestaju s pozornice povijesnih zbivanja pred prodorom za Rimljane mnogo važnijeg elementa – Delmata, koji se od sredine 2. st. pr. K. pojavljuju u okolici Salone. Strabon, primjerice, opisujući našu obalu, ne spominje ni Buline, ni Hile, ni Hilejski poluotok. No, za razliku od ostalih plemena koja spominju grčki izvori, ime Bulina se održalo –

25

Svi predloženi datumi „osnutka naseobine“ u Traguriju, temeljeni na povijesnim izvorima i njihovoj interpretaciji, ili na novijim arheološkim istraživanjima, 110 ne govore, zapravo, ništa o tome na koji je način došlo do toga „osnutka kolonije“, odnosno do infiltracije Isejaca u već postojeće prapovijesno naselje. Ako tako postavimo pitanje, i ako nastanak helenističkog Tragurija promatramo u kontekstu opisanog razvoja srednjedalmatinskog područja od 4. st. pr. K. nadalje, jasno je da ne treba govoriti o „osnutku“ već o postanku helenističkog Tragurija. Tragurij je od 4. i 3. do 1. st. pr. K. morao proći razvoj od autohtonog preko miješanog isejskoautohtonog do isejskog naselja.111 Prema tome, postanak helenističkog Tragurija trebalo bi shvatiti više kao proces, koji ide od infiltracije isejskog stanovništva u prapovijesno naselje, vjerojatno još u 4. st. pr. K., preko savezničkog odnosa, možda već od kraja 3. st. pr. K., do konačnog formalnog „osnutka naseobine“ odnosno ulaska Tragurija u isejsku državu.112 U tako shvaćenoj situaciji jasno je da Strabonovo spominjanje Tragurija kao isejske naseobine ne mora nužno značiti osnivanje kolonije u smislu izgradnje grada i podjele zemljišta, već se može shvatiti i kao generalizacija, odraz tijesnih odnosa Ise i Tragurija u 2. i 1. st. pr. K., što nam potvrđuje i helenistički materijal pronađen u Trogiru i epigrafički izvori, o čemu će biti riječi kasnije. Naravno, i ovakav prijedlog nastanka Tragurija je još samo jedan prijedlog, koji ukazuje na potrebu daljnjih arheoloških istraživanja, kako u Trogiru, tako i na okolnim lokalitetima, u prvom radu na gradini Sutilija, koja je, čini se, bila središnje naselje zajednice koja je živjela na trogirskom području. Stjepan Bizantinac primjerice donosi Artemidorovo (2./1. st. pr. K.) spominjanje Bulina kao polisa, a spominje ih i Plinije Stariji te Tabula Peutingeriana. Te vijesti, uz novija arheološka istraživanja, ponajprije u Resniku, pokazuju da se taj autohtoni, preddelmatski element, održao i nakon prodora Delmata u Kaštelanski zaljev u 2. st. pr. K. Vidi S. ČAČE, 1991, 68, bilj. 54; S. ČAČE, 1997, 30, 39; D. MARŠIĆ, 1997, 51. 110

N. Petrić primjerice, na osnovi materijala pronađenog u Trogiru, smatra da je „helenistički Tragurion osnovan već u 4. st. pr. K., a zasigurno u 3. st. pr. K.“ N. PETRIĆ, 1992, 35. Slično zastupaju u novije vrijeme S. Čače i L. Šešelj, koji na temelju novih arheoloških istraživanja na rtu Ploča iznose mišljenje da su kolonije Tragurij i Epetij osnovane, kao i kolonija u Lumbardi, na početku isejske ekspanzije – početkom 3. st. pr. K., odnosno oko 300. g. pr. K., kada pada i osnivanje Diomedova svetišta na rtu Ploča. S. ČAČE – L. ŠEŠELJ, 2005, 169. 111

M. Suić smatra da se u Traguriju radi o grčko-ilirskoj simbiozi, te da treba računati na istaknuti etnički kontinuitet s brojnim građanima domaćeg podrijetla. Kao argument, uz javljanje imena ilirskog podrijetla na grčkom natpisu iz Trogira, navodi usporedno javljanje helenističkog i lokalnog materijala u jednoj sondi (!). Vidi M. SUIĆ, 1993, 293, bilj. 33. Radi se vjerojatno o istraživanjima u Lapidariju Muzeja grada Trogira. No teško je takvo nešto potvrditi bez precizno utvrđene stratigrafije, statističke obrade i, naravno, objave materijala! 112

Takav odnos s Isom potvrđuju i epigrafički izvori – grčki natpis iz Tragurija, na kojem se spominju isejski magistrati, kao i Cezarov preskript iz Salone, iz 56. g. pr. K., na kojem se uz Isejce, po prihvaćenoj Suićevoj restituciji, u simpolitiji s Isom spominju i Tragurini i Epetini. Vidi dolje, str. 93-94.

26

5. URBANIZACIJA

Fizičko prodiranje Grka, odnosno osnivanje grčkih kolonija označava na našoj obali i početak razvoja antičke urbane civilizacije, odnosno razvoja grada u klasičnom smislu te riječi. Protourbane aglomeracije, kao što smo vidjeli, razvijaju se na našoj obali i u unutrašnjosti već od početka željeznog doba, kao središnja naselja nekakve šire zajednice, uvijek utvrđena suhozidnim bedemom ili nasipom ili više njih, a ponekad i uz pravilan raster ulica, bilo radijalan, bilo ortogonalan, kakav je dokumentiran primjerice u Podu kod Bugojna.113 Grci donose na našu obalu donose u prvom redu nove, naprednije tehnike gradnje. Grčki utjecaj vidljiv je ponajviše u izgradnji bedema, odnosno u utvrđivanju naselja bedemima tzv. megalitskog tipa, građenih od monumentalnih kamenih blokova pravilno poslaganih u redove, kakvi se mogu uočiti u mnogim autohtonim naseljima na istočnoj Jadranskoj obali, od Istre i Kvarnera (Pula, Nezakcij, Krk, Osor) preko Dalmacije (Nadin, Aserija, Varvarija i Velika Mrdakovica kod Šibenika, Donja Rupotina i bedemi sjeverno od tzv. Porta Caesarea u Saloni, Stobreč, Škrip na Braču) i Hercegovine (Ošanići kod Stoca) do Albanije. Iako je ova tehnika gradnje poznata još od mikenskih vremena, 114 većina ovih bedema nastala je krajem starijeg željeznog doba, kad se intenziviraju veze s Grčkom, a najveći broj njih tek nakon osnutka grčkih kolonija na Jadranu.115 Ono što karakterizira grčku kolonijalnu urbanizaciju, odnosno ono što grad čini jednim urbanim središtem je upravo planski osmišljena izgradnja, po jednoj unaprijed zadanoj shemi, naravno, uz prilagodbu postojećem terenu. Izgradnja grada podrazumijevala je i određivanje njegova opsega, rastera ulica po pravilnoj

113

B. ČOVIĆ, 1987, 507-508.

114

Najranija pojava megalitskih bedema kod nas zabilježena je u Istri – gradina Monkodonja kod Rovinja, Vrčin kod Vodnjana i druge, a potječu iz prijelaza ranog u srednje brončano doba, odnosno iz srednjeg brončanog doba. Vidi N. MAJNARIĆ-PANDŽIĆ, 1998, 191. 115

A. FABER, 1976, 227-247; Š. BATOVIĆ, 1987, 354; N. MAJNARIĆ-PANDŽIĆ, 1998, 324-325; A FABER, 2000, 145-170; N. CAMBI, 2002, 26-29.

27

geometrijskoj, tzv. Hipodamovoj shemi.116 Vrijednost njegova modela nije samo u geometrijskoj pravilnosti samoga grada, već upravo u raspodjeli gradskog prostora. Ta raspodjela podrazumijeva određivanje i stambenih i javnih površina, na kojima će se nalaziti trgovi i javne zgrade za razne vjerske i svjetovne sadržaje, te podjelu zemljišta izvan samoga grada, sve to po unaprijed osmišljenom planu. Izravnu potvrdu za to imamo i na sačuvanoj lumbarskoj psefizmi, odnosno ugovoru o osnutku kolonije, kojim se određuje parcelizacija zemljišta i unutar i van grada, te utvrđivanje grada bedemima. 117 Analogna situacija pretpostavlja se i u Traguriju.118 Grčka urbanistička shema na istočnoj obali Jadrana dokumentirana je, za sada, u Isi, ali i novijim istraživanjima u Farosu i Resniku.119 Postavlja se pitanje je li i Tragurij građen po jednoj takvoj shemi i što nam je uopće od nje ostalo sačuvano do danas. U literaturi je zastupljeno mišljenje da je današnja urbana jezgra Trogira, zahvaljujući upravo kontinuitetu življenja na istom području, te ograničenošću morem i otočićem, u osnovi baština te prvobitne antičke, grčke urbanističke sheme.120 No tek su spomenuta istraživanja od kraja 70-ih do kraja 90-ih godina u samoj jezgri Trogira bacila nešto više svijetla na tu problematiku. Danas su tako više-manje definirani oblik i površina samoga grada, bedemi, kule i gradska vrata, položaj agore odnosno foruma, a utvrđeni su i ostatci helenističke stambene arhitekture.

116

Hipodam iz Mileta u 5. st. pr. K. formulirao je, po tradiciji, grčke urbanističke ideje. Njegova izvorna doktrina nije poznata, no spominje je u 4. st. pr. K. Aristotel u svojoj Državi (Aristotel, Politeia, II, 5, 14). Vidi M. SUIĆ, 2003, 137-140. 117

M. SUIĆ, 2003, 137-141.

118

N. CAMBI, 1980, 952.

119

B. GABRIČEVIĆ, 1968, 22-23; B. GABRIČEVIĆ, 1973, 150-151; J. JELIČIĆ-RADONIĆ – B. RAUTER-PLANČIĆ, 1995, 60; B. KIRIGIN 1996, 50-60; N. CAMBI, 2002, 25; I. KAMENJARIN, 2005, 225-226; I. KAMENJARIN, 2006, 356-358. 120

B. GABRIČEVIĆ, 1973, 157; N. CAMBI 1980, 952.

28

5.1. Oblik grada i raster ulica Antički Tragurij nalazi se na području istočnog dijela današnje gradske jezgre Trogira. Kako je to već Dyggve pretpostavljao,121 radi se o naselju nepravilnoga kružnog oblika, čiji bedemi zatvaraju površinu od nekih 25-30.000 m2. Taj oblik naselja uvjetovan je oblikom samog (polu)otoka, a naslijeđen je vjerojatno od starijeg, autohtonog naselja. Upravo zbog te činjenice N. Cambi iznosi mišljenje da se u Traguriju radi o jednoj „hibridnoj urbanoj strukturi“ kao rezultatu spoja autohtone i grčke gradogradnje, gdje „komunikacije poput prstena okružuju središnje uzvišenje, s kojega se putovi zrakasto pružaju prema periferiji“. Radilo bi se dakle o radijalno postavljenim ulicama oko središnjeg dijela, odnosno agore grada, dok bi se ortogonalan sustav nalazio na zapadnoj strani otoka, gdje se naselje kasnije proširilo.122 Međutim, nikakvih dokaza o radijalno postavljenim komunikacijama nema. To je sasvim dobro vidljivo i na zračnoj i na arhitektonskoj snimci grada, a potvrđeno je i istraživanjima. Ako ih je i bilo u ranijem, predgrčkom naselju, one su, osnutkom grčke kolonije, preslojene novom ortogonalnom shemom. Odstupanja od te sheme karakteristična su tek za srednjovjekovne i kasnije kuće koje prate liniju bedema. Nesumnjivu potvrdu da je pravilan raster ulica istočnog dijela grada nastao upravo u grčko, a ne eventualno u rimsko vrijeme, pružila su, naravno, istraživanja. Naime, stambeni blokovi, odnosno helenistička stambena arhitektura dokumentirana na perifernom području samoga grada, pruža se u smjeru sjever-jug, jednako kao i gradske komunikacije. Ona je, pod današnjim nepravilnom arhitekturom, ostala siguran znak grčke ortogonalne sheme.123 Zapadni dio grada (Pašike), za razliku od istočnog pravilnog je i gotovo kvadratnog oblika, također s ortogonalnim rasterom ulica, ali koji u odnosu na istočni dio grada pokazuje odstupanje – tu su ulice položene više u smjeru sjeverozapadjugoistok, s otklonom prema zapadu od oko 12˚, a podudaraju se s rasterom rimske centurijacije u Malom polju. Ta dva dijela grada dijeli ulica, odnosno poljana Obrov, koja se pruža uz zapadni bedem srednjovjekovnog, a moguće i antičkoga grada, o čemu će biti riječi nešto kasnije.

121

E. DYGGVE, 1958, 101, sl. 3.

122

N. CAMBI, 2002, 29.

123

V. KOVAČIĆ, 2002, 378.

29

Je li taj zapadni dio grada postojao već u antici, problem je koji još nije riješen. Pretpostavlja se naime da Pašike nastaju tek u 13. st., kada se i prvi put spominju u ispravama, i to na prostoru na kojem nije bilo ranije izgradnje. Nastaju kao predgrađe srednjovjekovnoga grada postupnim nasipavanjem i isušivanjem obale – planski, prateći liniju zapadnih gradskih bedema.124 S druge strane, obzirom na podizanje morske razine (oko 2 m u zadnjih dvije tisuće godina!), moguće je da su tu i u antici postojale nekakve građevine ili pogoni suburbanog karaktera, ili čak nekropola. To područje izvan antičkih bedema, sigurno skromnijeg opsega nego današnji zapadni dio grada, moglo je s vremenom biti potopljeno, što bi i izazvalo potrebu ponovnog nasipavanja obale u kasnom srednjem vijeku. U prilog tome išao bi i ortogonalan raster ulica u skladu s rasterom rimske centurijacije u Malom polju.125

Slika 7. Plan gradske jezgre Trogira s naznačenim imenima ulica i važnijih građevina (preuzeto iz http://www.trogir.org/)126

124

Sve su ulice zapadnog dijela grada ili okomite na liniju srednjovjekovnog bedema, ili paralelne s njom. Vidi I. BABIĆ, 2001-2002, 124-127, 132-135, 143-146. 125

N. CAMBI, 1980, 952; A. FABER, 2000, 151, sl. 14.

126

Plan Trogira s naznačenim imenima ulica i građevina koje spominjem u tekstu donosim radi lakšeg snalaženja.

30

Međutim istraživanja vršena u Pašikama, doduše, u jako malom opsegu – oko crkve sv. Dominika, te u prizemljima nekih kuća u ulici Bl. Augustina Kažotića – pokazala su da se radi o nasutom području, gdje se u nasipu javlja isključivo kasnosrednjovjekovni materijal te temelji kasnosrednjovjekovnih kuća, a ispod nasipa se nalazi muljevito tlo ili živa stijena. Ipak, provedena istraživanja nisu dostatna da bi se sa sigurnošću ustvrdilo da zapadni dio Trogira u antici nije bio naseljen. Treba napomenuti da se more pri istraživanjima na ovome području pojavljuje već na 30 cm dubine, tako da su eventualni ostatci iz antičkog doba duboko ispod morske razine.127

U svakom slučaju, helenistički je grad smješten u istočnom dijelu gradske jezgre današnjeg Trogira. Raster ulica orijentiran je u smjeru sjever-jug i dosta je dobro očuvan (Sl. 8). I mada su se širenjem srednjovjekovnih insula i stvaranjem unutrašnjih dvorišta neke ulice potpuno apsorbirale i izgubile, njihove linije često se mogu pratiti u samoj arhitekturi srednjovjekovnih kuća.

Slika 8. Grčki Tragurij (preuzeto iz V. KOVAČIĆ, 2002, 385, sl. 1; ilustracije L. Paraman) – ostatci ortogonalnog rastera ulica (označeno žuto), rekonstrukcija bedema s kulama (crveno), ostatci stambene arhitekture (zeleno)

127

D. ČERINA, 2004, 150-151.

31

Glavni kardo (stenopos) dug je 175 m. Poklapa se s današnjom glavnom gradskom ulicom (Gradska ulica), te je spajao sjeverna i južna gradska vrata. Okomito na glavni kardo pruža se glavni dekumanus (pleteia), koji se na zapadu Ulicom Matije Gupca pruža u dužini od oko 120 m, a ako se ta linija produži do pretpostavljene istočne linije bedema, negdje iza današnje Kneževe palače, dobije se dužina od oko 180 m. Kardi, udaljeni međusobno oko 15 m, i dekumani, udaljeni oko 40 m, zatvaraju insule, izdužene u smjeru sjever-jug, koje se mogu dakle rekonstruirati u omjeru 1:2,5.128 Ulice antičkoga grada bile su šire od današnjih. Prosječna širina sačuvanih karda (današnja Budislavićeva, Lučićeva, Ribarska i Ulica Matije gupca) je oko 3 m, dok su dekumani (današnja Ulica Ivana Duknovića i Ribarska ulica ) nešto širi. 129 Istraživanjima je pronađen i antički pločnik – ulice su bile popločane velikim kamenim pločama pravokutnog i trapezoidnog oblika (Sl. 9), kakve su sačuvane u prvom perifernom kardu na zapadu (Ulica Matije Gupca).130

Slika 9. Pločnik, ulica Matije Gupca (preuzeto iz V. KOVAČIĆ, 2002, 389, sl. 9)

128

V. KOVAČIĆ, 2002, 378.

129

Isto.

130

Isto.

32

5.2. Bedemi, kule i gradska vrata Prvi prijedlog razvoja Trogira i njegovih fortifikacija kroz povijest dao je S. Vučenović 1987. godine, naznačujući unutar perimetra grada i najstariju, grčku jezgru (Sl. 10).

Slika 10. Urbanistički razvoj gradske jezgre Trogira kroz povijest, prema S. Vučenoviću (preuzeto iz S. GEIĆ, 1987, 41)

33

Fortifikacije helenističkog Tragurija utvrđene su novijim istraživanjima na nekoliko lokacija u gradu, no radi se isključivo o istočnoj liniji bedema. Naime, dok se ta linija može relativno dobro rekonstruirati, zapadna linija nije još potvrđena arheološkim istraživanjima i ostaje za sada u okviru pretpostavki. Istočna linija bedema (Sl. 8 i 23) išla je od sjevernih gradskih vrata (između današnje zgrade Pošte i romaničke kuće nasuprot nje) vjerojatno ulicom sa sjeverne strane malog trga (Radovanov trg) koji se nalazi sjeverno od katedrale sv. Lovre, zatim je skretala negdje iza katedrale i Kneževe palače, do zgrade današnjeg Županijskog suda, a zatim je opet skretala do južnih gradskih vrata (sa sjeverne strane crkve sv. Nikole). To je djelomično potvrđeno i arheološkim istraživanjima. Spomenuta ulica sjeverno od katedrale, uzdignuta je znatno iznad razine okolnog prostora, odnosno trga. Na tom su prostoru, ispred sjeveroistočnog ugla sakristije katedrale provedena 1978. godine istraživanja. Pronađen je segment sjevernoga antičkog bedema, mjestimice širok i 1,80 m, s naznakama proširivanja na južnom rubu sonde, te tragovima brojnih pregradnji i dogradnji, a koji se lomi pod tupim kutom i nastavlja prema jugoistoku. Do temelja se, nažalost, nije došlo, no u donjem dijelu vanjskog lica bedema vidljivi su, po I. Babiću, ostatci najranije, grčke faze (Sl. 11).131

Slika 11. Vanjsko lice bedema otkrivenog 1978. godine, s ostatcima helenističkog (?) bedema na dnu (preuzeto iz I. BABIĆ, 2002, 412, sl. 3)

131

Radi se o dugim i tankim kamenim gredama (do 1,70 m), pravilno složenim, bez bunjaste istake. Takve grede poznate su i na drugim grčkim lokalitetima. Vidi I. BABIĆ, 2002, 397-401, posebno bilj. 10 i 12.

34

Južno od trga, na mjestu današnje zgrade Županijskog suda (Sl. 17) do početka 20. st. nalazila se srednjovjekovna kula Biskupije, u okviru koje su bili vidljivi ostatci helenističke kule.132 Južna gradska vrata nalazila su se u produžetku glavnog karda. Tu su, prilikom istraživanja crkve sv. Nikole, ispod njezinih sjevernih vrata pronađena (kasno)antička gradska vrata, širine 1,90 m, oblikovana na bočnim stranama monumentalnim klesancima.133 Helenistička gradska vrata vjerojatno se nalaze ispod njih, no daljnja istraživanja nisu provedena. Uz vrata je s obje strane pronađen i segment kasnoantičkog bedema, širine 1,70 m (Sl. 18), na koji se nastavlja i segment bedema dužine 1,80 m otkriven u klaustru samostana sv. Nikole (Sl. 12), a pruža se u pravcu kule Biskupije. Taj je segment moguće i nešto ranijeg postanja, obzirom da u njega nisu ugrađeni spoliji kao što je slučaj sa segmentom bedema pronađenim u crkvi sv. Nikole.134

Slika 12. Segment antičkoga (helenističkog?) bedema, klaustar samostana sv. Nikole (preuzeto iz V. KOVAČIĆ, 2002, 386, sl. 3, 387, sl. 4) 132

Vidi dolje, str. 39.

133

Kasnoantička vrata bila su u funkciji do predromanike, kada su nešto južnije, u produžetku karda sagrađena nova vrata (i bedem), u ispravama poznata kao Vrata Gospodnja (porta dominica). Njih krajem 14. st. zamjenjuju Nova (lučka) vrata, u funkciji i danas. Vidi V. KOVAČIĆ, 1994, 52-53. 134

V. KOVAČIĆ, 1990, 166; V. KOVAČIĆ, 1994, 51-52; V. KOVAČIĆ, 2002, 377.

35

U klaustar samostana sv. Nikole, nad lukom portika koji prati liniju antičkih bedema, u 14. st. uzidan je i grčki natpis koji spominje isejske magistrate, a koji je originalno vjerojatno stajao negdje u blizini, možda baš na gradskim vratima Tragurija.135 U svakom slučaju, vrlo je vjerojatno da je ovaj kasnoantički bedem nastao na mjestu ranijeg helenističkog, odnosno da se bedemi Tragurija u kasnoj antici obnavljaju, u prilog čemu idu i kasnoantičke dogradnje na segmentu bedema otkrivenom sjeverno od katedrale. Zapadna linija grčkih bedema slabo je poznata. U literaturi se obično uzima da je antički zapadni bedem podudaran s kasnijim srednjovjekovnim bedemom iz 13. st., koji je išao uz istočni rub ulice Obrov. Zapadna bi linija bedema išla nepravilno od južnih gradskih vrata prema zapadu, preko palače Lucić (vjerojatno nešto sjevernije), do južnog dijela ulice Obrov, zatim ravno do sjevernog dijela Obrova, a zatim bi opet skretala na istok, nepravilno do sjevernih gradskih vrata (Sl. 10 i 23). Međutim, arheoloških dokaza za takvu rekonstrukciju nema – glavni i jedini argument je podudaranje ulice Obrov, odnosno srednjovjekovnog bedema s rimskom centurijacijom, a time i dedukcijom agera u trogirskome Malom polju. 136 Ako se govori o rimskom razdoblju, takva je rekonstrukcija sasvim prihvatljiva. Ali kakve to veze ima s helenističkim Tragurijem? Odgovor se svodi na pretpostavke o grčkoj parcelizaciji, odnosno na to da bi pojedini potezi rimske centurijacije mogli biti trasirani još u grčko vrijeme, čime bi linija bedema u ulici Obrov potjecala još iz vremena helenizma.137 Takva mogućnost, naravno, postoji, ali je to ipak preveliko upuštanje u pretpostavke, obzirom da istraživanja u tom smislu nisu, zapravo, ni provođena, te nikakvih konkretnih argumenata za postojanje grčke parcelizacije nema, ili meni barem nisu poznati. S druge strane, promatrajući ortogonalan raster helenističkoga grada, vidljivo je da on prestaje nešto istočnije od ulice Obrov, i to, čini se, nepravilno, pa bi možda negdje na tom potezu, između Obrova i Mornarske ulice, trebalo tražiti grčki bedem (Sl. 8). Naravno, i to je samo još jedna pretpostavka koju trebaju potvrditi arheološka istraživanja.

135

V. KOVAČIĆ, 2002, 375. Vidi i dolje, str. 52-54, 93.

136

I. BABIĆ, 1991, 50; I. BABIĆ, 2001-2002, 125-126, bilj. 16; I. BABIĆ, 2002, 403.

137

B. GABRIČEVIĆ, 1973, 167, bilj. 52; B. KIRIGIN, 1990, 315; I. BABIĆ, 1991, 46. O grčkoj parcelizaciji u Trogiru vidi dolje, str. 48-51.

36

Tragurij je bio utvrđen i kulama, koje nalazimo još u Ošanićima kod Stoca i po novijim istraživanjima u Farosu.138 Iako su kule od 4. st. pr. K. nezaobilazan element obrane grada u grčkom svijetu, njihovo postojanje nije za sada utvrđeno u Isi. 139 Sjeverna gradska vrata bila su utvrđena kulama s obje strane.140 Istočna kula sačuvala se u temeljima jedne romaničke kuće (Sl. 13-14), gdje su istraživanjima otkrivena četiri pravilna reda blokova, u dužini od 2,40 m.141

Slika 13. Ostatci zapadnog zida istočne kule (foto L. Paraman)

Slika 14. Dio zapadnog zida istočne kule pronađen ispod pločnika (preuzeto iz V. KOVAČIĆ, 2002, 386, sl. 5) 138

J. JELIČIĆ-RADONIĆ – B. RAUTER-PLANČIĆ, 1995, 58-59, 73; B. KIRIGIN, 2004, 74-75.

139

N. CAMBI, 2002, 27-28.

140

Sjeverna gradska vrata bila su u upotrebi sve do sredine 17. st., kada je porušen stari gradski most, koji se nalazio sjeverno od njih, u produžetku karda, i povezivao grad s kopnom (Sl. 10). Tada se naime grade novi bedemi s poligonalnim bastionima, od kojih se jedan nalazio upravo na mjestu starog mosta. Godine 1656. sagrađena su, nešto zapadnije, i nova sjeverna vrata, u funkciji i danas, te novi most, na mjestu gdje je i današnji. Vidi S. GEIĆ, 1987, 46. 141

A. FABER, 1975, 95; A. FABER, 1976, 240, sl. 6b; A. FABER, 2000, 152, sl. 15; V. KOVAČIĆ, 2002, 376.

37

Slika 15. Ostatci sjevernog zida zapadne kule (preuzeto iz Ć. IVEKOVIĆ, 1910, 9, sl. 15)

Slika 16. Plan Trogira iz 19. st. (preuzeto iz S. OBAD, 1987, sl. 19)

Zapadna je kula u visini od sedam blokova (oko 2,35 m) bila sačuvana do kraja 19. st., kada je srušena urbanističkom regulacijom ovog dijela grada. Segment sjevernog zida kule, dužine oko 1,60 m, bio je sačuvan na jednoj kući na uglu između kuća Vanjaka i Garagnin-Fanfogna (Sl. 15), u blizini današnje pošte.142 Čini se da su se obje spomenute kule nalazile unutar perimetra bedema, odnosno bile su uvučene i tako su jače štitile sjeverna gradska vrata od kopnenih napada. Takvim se rješenjem pri obrani izbjegavaju mrtvi kutovi i daje veća mogućnost za napad neprijatelja s boka. Dodatnu zaštitu pružao je i izmijenjeni smjer karda, koji se u blizini sjevernih vrata lomi pod kutom od oko 12˚, 142

F. BULIĆ, 1897, 136-137; V. KOVAČIĆ, 2002, 376.

38

što onemogućava direktan pogled na središte grada.143 To se dobro vidi na planu grada iz 19. st., prije preuređenja sjevernog dijela grada (Sl. 16). Na južnoj obali nisu pronađene analogne dvojne kule koje su flankirale južna gradska vrata, no ostatci još jedne helenističke kule bili su vidljivi još početkom 20. st. na jugoistočnim dijelu Trogira. Tu se, na mjestu današnje zgrade Županijskog suda, nalazila kula Biskupije, srušena 1908. godine. Radi se, zapravo, o srednjovjekovnoj kuli koja je nastala nad starijom, helenističkom. Bila je dijelom sagrađena od velikih kamenih blokova s naglašenom bunjom i ugaonom anatirozom (Sl. 17), koje je još F. Bulić interpretirao kao ostatak grčko-ilirskih fortifikacija.144

Slika 17. Kula Biskupske palače s ostatcima helenističkih zidova (preuzeto iz V. KOVAČIĆ, 2002, 386, sl. 2)

Kula se nalazila na južnom kraju jednoga perifernog karda, što je, po V. Kovačić, zapravo i potvrda da je i morska strana bedema bila raščlanjena kulama, koje su, za razliku od onih na sjevernim gradskim vratima, bile izvučene iz mase zida. To bi potvrđivao i položaj kasnijih srednjovjekovnih kula, koje se redom nalaze na južnom završetku perifernih karda, te je lako moguće da je i helenistički bedem bio ojačan na tim točkama lakšeg prodora neprijateljskih snaga u grad.145 143

V. KOVAČIĆ, 2002, 376-377.

144

F. BULIĆ, 1897, 136-137; V. KOVAČIĆ, 2002, 377. Kameni blokovi s kule ugrađeni su u današnju obalu, u blizini zgrade Županijskog suda, s istočne strane Čiovskog mosta. 145

V. KOVAČIĆ, 2002, 377-378. Srednjovjekovne kule zapadno od današnjih južnih gradskih vrata su kula Lucić u Lucičevoj palači i kula sv. Nikole uz današnja južna gradska vrata, a istočno od njih kula Vitturi i kula Biskupije.

39

Način gradnje bedema, odnosno kula, datira se okvirno u 4.-1. st. pr. K. i tipično je helenistički. Kula istočno od sjevernih gradskih vrata, za koju jedino i postoje precizni podatci, građena je u suho, u tehnici emplekton – unutarnje i vanjsko lice izgrađeno je od velikih kamenih blokova, a između je ispuna od nepravilnog manjeg kamenja. Lice je izgrađeno od izduženih kamenih blokova velikih dimenzija (0,601,50×0,40-0,60 m), poslaganih u pravilne redove (opus quadratum) i pažljivo obrađenih. Kameni blokovi obrađeni su u tehnici a bugnato, odnosno imaju bunjasto ispupčenje što osigurava blok od pucanja pod udarcem ratnih sprava (ovnova), a spojevi blokova su posebno dorađeni sljubnicama i obrubnim klesanjem (anathyrosis), čime se postiže pravilnost zidanja. Horizontalni ležajevi su na mjestima prekinuti „na koljeno“. Širina zida kule je od 2,90-3 m. Slično su građeni i bedemi Ise i Epetija, te Osora. A. Faber stavlja tragurijske bedeme u treću fazu svoje kronologije istočnojadranskih fortifikacija i datira ih, prema vremenu osnutka kolonije, u 3. st. pr. K.146 Otkriveni segmenti bedema u klaustru samostana sv. Nikole i sjeveroistočno od katedrale ne mogu se sa sigurnošću opredijeliti kao helenistički. Njihova širina od oko 1,80 m, po A. Faber, karakteristična je tek za rimske bedeme. Ipak, ni debljina bedema, ni tehnika izgradnje nisu pouzdan razlog za dataciju te je moguće da su to zaista ostatci helenističkog bedema.147 Predložena datacija bedema, a time i izgradnja grada u 3. st. pr. K. i više je nego upitna. Temelji se naime isključivo na pretpostavci da je grad izgrađen u jednom trenutku, prilikom osnutka naseobine. Međutim, kako smo vidjeli, do osnutka naseobine u Traguriju onako kako je to dokumentirano na lumbarskoj psefizmi vjerojatno nikad nije ni došlo, te je jasno da tek neka buduća, pomno vođena stratigrafska istraživanja mogu pružiti precizniji datum izgradnje tragurijskih bedema. Uzimajući u obzir sve navedeno, može se okvirno predložiti mogući razvoj bedema i gradske jezgre Tragurija. Čini se da su i bedemi helenističkog Tragurija bili poligonalnog oblika s obrambenim kulama, kao i kasniji srednjovjekovni, a po svoj prilici su obuhvaćali površinu na kojoj se prostire i grčka ortogonalna shema, dok se u rimsko doba šire prema zapadu, vezano uz dedukciju agera. U kasnoj antici se bedemi obnavljaju, dok se u srednjem vijeku površina grada koncentrično širi prema sjeveru i jugu, te se grade novi bedemi, što je dosta dobro dokumentirano u crkvi sv. Nikole, gdje

146

A. FABER, 1976, 235-237; A. FABER, 2000, 162-164.

147

A. FABER, 1976, 239; I. BABIĆ, 2002, 402, bilj. 10, 12 i 16.

40

su otkriveni kasnoantički, predromanički i kasnosrednjovjekovni bedemi (14. st.), u razmaku od nekoliko metara (Sl. 18).148

Slika 18. Južni bedem Trogira (preuzeto iz V. KOVAČIĆ, 1994, 67; ilustracije L. Paraman) – kasnoantički (vjerojatno i helenistički, crveno), predromanički s romaničkim kulama sv. Nikole i kulom Vitturi (plavo), te kasnosrednjovjekovni iz 14. st. (zeleno)

5.3. Agora „Prva je nezaobilazna skrb o trgu, nad kojim mora stajati neka vlast koja će nadzirati poslovanje i dostojnost. Podjednako je naime svim gradovima nužno da jedno kupuju, a drugo prodaju u skladu s neizbježnom uzajamnom potrebom. To je najbitnije za samodostatnost, a smatra se da su se zbog nje ujedinili u zajedničku državnu zajednicu.“149 Agora je bila središte javnog života svakoga grčkog grada. Tu su se odvijale sve trgovačke, društvene, političke i kultne aktivnosti polisa – skupštine, pregovori, rasprave, svečanosti i državne ceremonije. Agora helenističkog Tragurija nalazila se u samome centru grada, negdje na mjestu današnjeg glavnog trga ili oko njega. Ovdje su se, kao i danas, nalazile javne zgrade te kultni centar grada. Osim očiglednog

148

V. KOVAČIĆ, 1994, 53; I BABIĆ, 2002, 401-403.

149

Aristotel, Politeia, VI, 5, 2; prijevod preuzet iz M. SUIĆ, 2003, 403.

41

kontinuiteta samoga javnog i kultnog prostora150 i indikativnog povišenja katedrale sv. Lovre u odnosu na trg, ovu pretpostavku potvrđuju i arheološki nalazi. Početkom 20. st., prilikom konzervatorskih radova na zvoniku katedrale, u jugozapadnom dijelu predvorja pronađen je antički pločnik i depo votuma s kultnim predmetima iz helenističkog perioda. Po Abramićevim bilješkama tu su se u šutu nazirali razni predmeti od terakote, no izvađena je samo mala ara sa zavjetnim natpisom Heri.151 Ti predmeti od terakote bili bi, analogno sačuvanoj ari, zavjetni darovi posvećeni vjerojatno, kao i sama ara, božici Heri.152 Dakle, na mjestu današnje katedrale pretpostavlja se postojanje kultnog centra helenističkoga grada, odnosno hrama, po svoj prilici Herina. Na istome mjestu treba tražiti i kasniji rimski hram. U prilog toj pretpostavci ide i nedavno otkrivena edikula u obliku pročelja hrama, pronađena prilikom sondiranja zvonika katedrale, u kojoj je, po svoj prilici, stajala statueta nekog božanstva (možda slična onim statuetama iz depoa votuma u kojem je pronađena spomenuta ara), ili zavjetni darovi, a vjerojatno je bila uzidana u neku zgradu ili hram.153

Slika 19. Popločanje agore? (preuzeto iz V. KOVAČIĆ, 2002, 389, sl. 8)

150

O tome akademik N. Cambi kaže: „vrlo je vjerojatno da su glavne kultne građevine u Trogiru do dana današnjeg samo na tom istom mjestu. Treba pretpostaviti, dakle, da je tu najprije bio hram posvećen Heri koji je poslije pretvoren u rimski kultni centar u kojem su se mogla častiti božanstva tzv. Kapitolijske trijade. Svoju bogomolju na tom mjestu podigli su valjda kršćani u 5.-6. st. nad poganskim hramom i na taj način istakli svoju pobjedu nad tradicionalnom rimskom religijom, a konačno u 13. st. starokršćanski kultni objekat zamijenila je romanička katedrala. ...možda je još prije grčkog hrama Here tu postojalo neko skromnije delmatsko svetište.“ N. CAMBI, 1980, 953. 151

Opis are i literaturu vidi na str. 57-58.

152

B. GABRIČEVIĆ, 1973, 157.

153

Opis edikule i literaturu vidi na str. 60-61.

42

Na suprotnoj strani današnjeg trga, odnosno na njegovoj jugozapadnoj strani, prilikom istraživanja Male palače Ćipiko, pronađen je u cijelom prizemlju pločnik od velikih kamenih ploča (Sl. 19), koji je, prema V. Kovačić, pripadao nekom otvorenom javnom prostoru.154 Zanimljivo je da su ploče izrazito ispucale – stradale su izgleda u nekakvom požaru.155 Pretpostavlja se dakle da je grčka agora obuhvaćala prostor istočno od glavnog karda – dio današnjeg gradskog trga, prostor katedrale, a možda i gradsku vijećnicu (nasuprot Male palače Ćipiko), za koju je također indikativno izrazito povišenje u odnosu na trga – kao i prostor zapadno od glavnog karda.156 Bitno je napomenuti da istraživanja na samom trgu nisu još provođena. Koje su se sve javne građevine, osim pretpostavljenog hrama, tu nalazile možemo samo nagađati. Možda je s agorom, odnosno nekakvim javnim prostorom ili javnom građevinom povezan i ulomak zabata pronađen u crkvi sv. Sebastijana južno od trga, ili pretpostavljene trgovine u prizemlju kuće južno od sv. Marije.157 U svakom slučaju, samo buduća istraživanja mogu pružiti odgovore na sva ta pitanja.

5.4. Stambena arhitektura Ostatci stambene arhitekture pronađeni su na nekoliko lokacija u gradu (Sl. 8). Ostatci arhitekture, kao ni pokretni materijal, kojeg čine uglavnom amfore (Lamboglia 2) i pitosi, te fina i gruba keramika, nisu objavljeni, tako da su dimenzije i tlocrtni raspored same arhitekture uglavnom nepoznati. U sjeveroistočnom dijelu grada, prilikom istraživanja u palači Garagnin-Fanfogna, odnosno u Lapidariju Muzeja grada Trogira, otkriven je stambeni blok koji se od muzeja nastavlja prema jugu.158 U Lapidariju su ostatci dviju kuća (Sl. 20), između kojih je prostor, odnosno ulica širine oko 2,50 m s ostatcima rimske kloake (?). Zapadna je kuća (oko 10×6 m), čini se, višedijelna i naknadno je pregrađivana. Na zapadnom je

154

V. KOVAČIĆ, 2002, 379.

155

Usmena informacija od V. Kovačić.

156

V. KOVAČIĆ, 2002, 379.

157

Vidi dolje, str. 44-45.

158

V. KOVAČIĆ, 2002, 378. Nastavak arhitekture dokumentiran je u kući Lekaja Leka i kući Žunec južno od Muzeja grada Trogira (usmena informacija od V. Kovačić).

43

zidu sačuvan ulaz širine 1,90 m. Od istočne prostorije sačuvan je jugozapadni ugao. Zapadni je zid sačuvan u dužini od oko 6 m, a južni oko 3,50 m. Zapadno od glavnog karda ostatci arhitekture otkriveni su i u prizemlju jedne kuće nasuprot trgu (današnja Banco Popolare) te u Maloj palači Ćipiko.159

Slika 20. Ostatci stambene arhitekture (gore: zapadna kuća i ulaz; dolje: istočna kuća) u Lapidariju Muzeja grada Trogira (foto L. Paraman)

Prilikom istraživanja crkve sv. Sebastijana i prostora južno od crkve sv. Marije u jugoistočnom dijelu grada, odnosno južno od glavnog trga, otkriven je stambeni blok koji se nastavlja i prema jugu (Sl. 21).160 Tu je u jednoj prostoriji pronađena mala ara piramidalnog oblika sa zavjetnim natpisom, a u blizini je pronađena i edikula s reljefom Herakla, te ulomci keramičkog luteriona. Po V. Kovačić radi se o jednom kućnom svetištu, koje bi po pokretnom materijalu i dataciji luteriona mogli smjestiti u početak 1.

159

Radi se o ostatcima zidova koji se pružaju u smjeru sjever-jug (usmena informacija od V. Kovačić).

160

Ostatci stambene arhitekture dokumentirani su u dvorištu Župnog dvora, te u restoranu Elf (usmena informacija od V. Kovačić).

44

st. pr. K. U crkvi sv. Sebastijana pronađeno je i popločanje od pravokutnih terakotnih ploča,161 kao i ulomak mramornog zabata s ugaonim akroterijem.162

Slika 21. Ostatci stambene arhitekture ispred apside crkve sv. Sebastijana (gore) i južno od crkve sv. Marije (dolje) (preuzeto iz V. KOVAČIĆ, 2002, 388, sl. 6 i 7)

Stambena arhitektura otkrivena je i u dvorištu i jugoistočnom dijelu Kneževe palače. Tu su pronađene dvije prostorije (Sl. 22) dimenzija 5,50×3,50 m, koje su pripadale jednom sklopu „koji se protezao prema sjeveru ispod temelja vijećnice, dok je istočno bilo dvorište i drugo krilo sklopa“. Od pokretnog materijala pronađene su „helenistička keramika, terra sigillata, rimske lampice, amfore, pitosi, ulomci stakla, koštana igla, više rimskih brončanih novčića, mali kućni žrtvenik i žrvanj“.163

161

Usmena informacija od V. Kovačić.

162

V. KOVAČIĆ, 2002, 378-380. Opis kamenih spomenika vidi dolje, str. 58-59, 63.

163

V. KOVAČIĆ, 1987, 91-92.

45

Zanimljivo je da zidovi u istočnom dijelu sklopa blago odstupaju od smjera sjever-jug, odnosno imaju blagi otklon prema sjeveroistoku, što možda ukazuje na prilagodbu ortogonalne sheme gradskim bedemima, odnosno obliku (polu)otoka u blizini samih zidina.164

Slika 22. Ostatci stambene arhitekture u Kneževoj palači (preuzeto iz V. KOVAČIĆ, 1987, 92, sl. 2)

Način gradnje stambene arhitekture je karakterističan. Vanjsko lice zidova čine veći, izduženi blokovi kamenja s bunjastom strukturom, te ugaonom anatirozom, dok je unutrašnje sastavljeno od kamenja manjih dimenzija – kvadara ili izduženih pločastih lomljenaca i klesanaca slaganih u pravilne redove (Sl. 20-22).165 Širina zidova je oko 0,50 m. Sličan način gradnje dokumentiran je i u Farosu.166 Što se tiče tipologije stambene arhitekture u Traguriju, vjerojatno je prevladavao tip jednokatne kuće, manjih dimenzija, kakav je otkriven i u Isi. Taj je tip široko rasprostranjen kod siromašnijih slojeva u gradovima helenističkog svijeta.167 No osim toga, čini se da je u Traguriju postojao i nešto raskošniji tip kuće, s unutrašnjim

164

V. KOVAČIĆ, 1987, 92.

165

V. KOVAČIĆ, 2002, 378.

166

J. JELIČIĆ-RADONIĆ – B. RAUTER-PLANČIĆ, 1995, 59; B. KIRIGIN, 2004, 75-76.

167

B. GABRIČEVIĆ, 1968, 32.

46

dvorištem, kakav je otkriven i u Farosu.168 Tome bi tipu pripadala kuća otkrivena u Kneževoj palači, a možda i kuća južno od crkve sv. Marije, gdje je pronađeno kućno svetište, koje je moglo stajati u jednom takvom dvorištu. Da kultura stanovanja nije odstupala od uobičajenih helenističkih standarda potvrđuju i ulomci fine žbuke bojane jarko crvenom bojom pronađeni u kući južno od crkve sv. Marije, a kakvi su pronađeni i u Isi i Farosu.169 V. Kovačić pretpostavlja da su na taj način bile ukrašene prostorije prvog kata, dok su one u prizemlju bile namijenjene ekonomskoj funkciji, što bi potvrđivali i brojni ulomci amfora i posuda pronađeni na tom području.170

5.5. Luka „Posve je jasno...kako je i za sigurnost i za dopremu potrepština korisnije da grad i njegovo zemljište imaju udjela u moru. (...) Nužno je da kupe ono čega u njih nema, a da izvezu ono čega uspijeva suviše. Jer grad-država mora biti i trgovačko središte, ali ne za druge, već za sebe sama.“171 Nema sumnje u to da je i helenistički Tragurij imao luku. Grad je već od starijeg željeznog doba bio važan punkt na istočnojadranskoj trgovačkoj ruti i sigurno jedan od centara iz kojih se vršila razmjena dobara i sirovina s autohtonim stanovništvom te importirana roba prenosila u unutrašnjost. To je ujedno i jedan od glavnih razloga infiltracije Isejaca u grad. Pitanje je gdje se ta luka nalazila. Vrlo je vjerojatno da se nalazila negdje s južne strane, izvan bedema grčkoga grada. Južna strana otoka je naime najzaštićenija od vjetra. Tu je luka bila i u srednjem vijeku, a na rivi je i danas. Ipak, zaštitna arheološka i hidroarheološka istraživanja provođena za vrijeme uređenja trogirske rive od 1999. do 2001. godine nisu dala nikakvih pozitivnih informacija u tom smislu. Glavni razlog tome je podizanje razine mora, kao i dugogodišnje nasipavanje i proširivanje južne obale, zbog čega se ona danas bitno razlikuje od one u helenističko doba. Sav pronađeni materijal, koji se datira od helenističkog razdoblja nadalje, potječe iz nasipa od kojeg je 168

J. JELIČIĆ-RADONIĆ – B. RAUTER-PLANČIĆ, 1995, 80.

169

B. GABRIČEVIĆ, 1968, 33; J. JELIČIĆ-RADONIĆ – B. RAUTER-PLANČIĆ, 1995, 92; V. KOVAČIĆ, 2002, 378. 170

V. KOVAČIĆ, 2002, 378-379.

171

Aristotel, Politeia, VII, 5, 4. Prijevod preuzet iz M. SUIĆ, 2003, 403.

47

riva i nastala – od mulja i blata i drugog otpadnog materijala lučkoga grada izvađenog jaružanjem i produbljivanjem uskih kanala otoka. Ostatke antičke (helenističke) luke trebalo bi, po svemu sudeći, tražiti ispred istočnog dijela grada, bliže bedemima, a upravo je taj prostor ostao neistražen pri uređenju trogirske rive. Istraživanja su naime provođena samo na zapadnom dijelu, uz rub obale.172 D. Čerina navodi i mogućnost da su brodovi pristajali duž cijele obale (polu)otoka, pogotovo na istočnom dijelu okrenutome salonitanskom zaljevu,173 no istočni dio otoka najizloženiji je udarima vjetra, pogotovo juga i levanta. S druge strane, zapadna strana je mnogo bolje zaštićena. Moguće je i da su se neka lučka postrojenja, koja su zasigurno postojala, nalazila i na kopnu. Tu su na predjelu Kopilica, koji se nalazi između današnjeg autobusnog kolodvora i parka prirode Pantan, rekognoscirajem utvrđeni ostatci kamenih i drvenih konstrukcija, u dužini od 300 m, različitih namjena, te velika količina građevinskog materijala, ulomaka amfora, dolija i keramičkih posuda, koji potječu iz antičkog vremena.174 U svakom slučaju, tragurijska luka još uvijek čeka arheološku potvrdu.

5.6. Chora Grad i njegov teritorij u grčkom polisu čine jedinstvenu cjelinu. Po Aristotelu, glavna odlika grada je samodostatnost (autarkeia), odnosno samostalnost i neovisnost u postojanju, upravljanju i razvijanju u svim svojim djelatnostima, a to mu omogućuje upravo jedinstvo grada i njegova teritorija.175 Zato je, uz skrb o trgu i održavanje samoga grada, briga za zemljište i prostor izvan grada najvažnija funkcija grada i gradskih vlasti.176 Sigurno je i helenistički Tragurij imao svoj teritorij. Od prapovijesti je plodno trogirsko Malo polje, bogato izvorima vode, bilo osnova agrarne proizvodnje, a Čiovo je s otocima trogirskog akvatorija služilo kao izvor drvne građe, te za pašnjake i

172

D. ČERINA, 2004, 151.

173

Isto.

174

Cijeli se taj prostor već godinama postupno nasipa, te je obala mjestimično proširena i do 60 m, a prema riječima lokalnog stanovništva mnogi su arheološki nalazi, od kojih se najčešće spominju grobni (grobnice, urne, reljefi, natpisi...), nestali ispod nasute zemlje i novoizgrađenih kuća. Vidi I. RADIĆROSSI, 2007, 76-77. 175

M. SUIĆ, 2003, 140-141.

176

Aristotel, Politeia, VI, 5, 2-4.

48

ribarstvo. Tu su i segetski kamenolomi, nadaleko poznati u antici, koji su se vjerojatno eksploatirali već u grčko vrijeme, o čemu će biti riječi nešto kasnije. Čitavo je to područje u rimsko doba potpadalo pod tragurijski, odnosno salonitanski teritorij, što potvrđuju ostatci rimske centurijacije u Malom polju, ostatci vila rustika dokumentirani u Malom polju, na otocima Čiovu, Drveniku Velom i Orudu, te tragovi eksploatacije kamena u Segetu Gornjem, na Drveniku Velom, kao i u Vinišću u blizini Trogira.177 Je li cijelo ovo područje pripadalo i teritoriju helenističkoga grada, teško je reći – no Malo polje i kamenolomi u Segetu vjerojatno jesu, a moguće i zapadni dio otoka Čiova. Arheoloških nalaza, zapravo, nema, izuzev ulomka nadgrobne stele isejskog tipa pronađene u Malom polju, sjeverno od parka Garagnin-Fanfogna, te helenističkog grobnog materijala pronađenog negdje na Čiovu.178 U literaturi se spominju mogući ostatci grčke vile na lokalitetu Sudanel (crkva sv. Danijela) u Malom polju,179 no tu se radi o ostatcima iz rimskog razdoblja.180 U jednoj ispravi iz 14. st. spominje se i grčko svetište u blizini izvora Dobrić u Malom polju.181 Sve su ovo, zapravo, indicije, jer prava arheološka istraživanja na trogirskom teritoriju još nisu provođena. No, što je s ostatcima grčke parcelizacije? Osnivanje grada, kao što sam spomenula podrazumijevalo je podjelu teritorija i unutar i van grada. Mehanizam kojim se to odvijalo poznat je iz isejske kolonije u Lumbardi – sačuvan je na lumbardskoj psefizmi, odnosno ugovoru o osnutku kolonije, gdje se kolonistima (njih dvjesto) podijeljenima u tri dorske file ždrijebom dodjeljuje prostor za stanovanje i gradnju kuće unutar grada, te dio teritorija izvan grada.182 Grčka parcelizacija na polju oko Lumbarde

177

J. JELIČIĆ, 1981, 97, sl. 3; I. BABIĆ, 1991, 52; T. BURIĆ, 2003a, 66; T. BURIĆ, 2003b, 498-501.

178

Vidi dolje, str. 78-79.

179

S. GEIĆ, 1987, 127.

180

J. JELIČIĆ, 1981, 97.

181

T. BURIĆ, 2003a, 67, bilj. 9.

182

M. SUIĆ, 2003, 141. Na temelju lumbardske psefizme i prakse drugih grčkih gradova B. Kirigin predlaže shemu podjele zemljišta: 1. gradsko zemljište, u koje je bio uključen prostor jedne kuće s parcelom (oikapedon), koju je dobivao kolonist tj. građanin; 2. zemljište izvan grada, koje je bilo podijeljeno na neobradivo zemljište, zemljište za ispašu i upotrebljivo zemljište, koje se dijelilo opet na tri dijela – zemljište podijeljeno građanima (jedan klaros) u što je ulazilo najbolje zemljište kao i manje vrijedno zemljište, zatim zemljište hramova koje se davalo u najam kako bi se mogli podmiriti troškovi kulta, te gradsko zemljište koje se također davalo u najam i iz kojega se ostvarivao prihod polisa. B. KIRIGIN, 1996, 82.

49

nije, nažalost, sačuvana,183 ali je zato sačuvana u Dračevom polju na Visu, 184 a poznata farska chora uvrštena je nedavno i na UNESCO-v popis spomenika kulture.

Slika 23. Tlocrt antičkog Tragurija s mogućim ostatcima grčke parcelizacije, po B. Kiriginu (preuzeto iz B. KIRIGIN, 1990, 315, sl. 10)

Postojanje, odnosno mogućnost postojanja grčke parcelizacije u Trogiru spominje se u literaturi već duže vrijeme. Međutim, nigdje se ne navodi argumentacija za takvu tezu. Prvi je spominje B. Gabričević ne navodeći konkretnije razloge. Mogućnost da su pojedini potezi rimske centurijacije mogli biti trasirani još u grčko vrijeme preuzima i I. Babić, navodeći kao argument to da je isejska kolonizacija bila primarno agrarnog karaktera, što bi potvrđivala i lumbardska psefizma.185 Danas je međutim sasvim jasno da su isejske kolonije imale primarno stratešku i trgovačku važnost, u kontroli plovnih putova i trgovini Kaštelanskim zaljevom. Z. Stančić i M. Katić također spominju

183

Moguće je da zbog kratkotrajnosti samog naselja uopće nije ni realizirana, ili ju je uništio kasniji ladanjski posjed s rimskom vilom vjerojatno iz druge polovice 1. st. pr. K. Vidi M. ZANINOVIĆ, 2002, 285; I. BORZIĆ, 2007, 34-36. 184

U susjednom polju (Zlopolje) pronađeni su i ostatci helenističke vile. Vidi M. ZANINOVIĆ, 1997b, 81-82. 185

B. GABRIČEVIĆ, 1973, 167, bilj. 52; I. BABIĆ, 1991, 46, bilj. 11.

50

nepravilnosti centurijacije oko Trogira „koje tek treba istražiti“, no ne spominju o kakvim je nepravilnostima riječ, a B. Kirigin donosi i plan grčkog Tragurija s naznačenim helenističkim fortifikacijama i mogućim ostatcima grčke parcelizacije (Sl. 23), također ne navodeći nikakve argumente.186 Sama istraživanja rimske centurijacije i eventualne grčke parcelizacije nisu dakle još provođena. No, obzirom na poklapanje linija pretpostavljene grčke parcelizacije, koje je označio B. Kirigin, s pravcem karda rimske centurijacije, vjerojatno se radi o manjim podjelama unutar centurije, a grčka podjela zemljišta, ako i jest postojala, preslojena je ovom rimskom. Rimska centurijacija dosta je dobro sačuvana i obuhvaća cijelo Malo polje, od Segeta do Pantana, koje je po sredini presječeno glavnim dekumanom koji lokalno stanovništvo i danas naziva Rimski put.

186

Z. STANČIĆ – M. KATIĆ, 1990, 32; B. KIRIGIN, 1990, 315, sl. 10. Po svoj prilici se tu radi o istim onim nepravilnostima koje spominje i N. Cambi, a koje je prvi uočio S. Vučenović, te na temelju kojih se, zbog poklapanja sa zapadnom linijom bedema (ulica Obrov) pretpostavlja i postojanje rimskog municipija u Traguriju krajem 1. st. pr. K. i početkom 1. st. po. K., s vlastitim premjerenim agerom. Vidi N. CAMBI, 1980, 954, bilj. 39.

51

6. KAMENI SPOMENICI

U Trogiru je do sada pronađeno deset kamenih spomenika koji se povezuju s grčkim (helenističkim) vremenom. Neki od njih poznati su već stotinjak godina i o njima je pisano u više navrata, dok su ostali pronađeni u posljednjih tridesetak godina bilo prilikom istraživanja gradske jezgre Trogira, bilo slučajno, a u literaturi se ili samo spominju ili su samo parcijalno objavljeni. U namjeri da obradim sve grčke i helenističke spomenike koji su pronađeni u Trogiru ili se u literaturi spominju vezano uz njega, ovdje donosim i reljef Kairosa i stelu s prikazom žene koja prede, iako oni, po svemu sudeći, ne potječu iz Trogira, već su u Trogir dospjeli kolekcionarstvom. Treba napomenuti da se u našoj literaturi nitko nije sustavno pozabavio helenističkim kamenim spomenicima i skulpturom s naših područja, i ne postoji neko sintetsko djelo koje se njima bavi, osim nedavno objavljene monografije N. Cambija o antici općenito, u kojoj donosi kratki prikaz grčke i helenističke skulpture. U literaturi su najviše obrađeni natpisi, nadgrobni spomenici (isejske stele) i reprezentativniji nalazi kamene skulpture, dok se drugi spomenici, primjerice mali žrtvenici ili are samo usputno spominju. No čak i za isejske stele ne postoji precizno utvrđena kronologija i tipologija. Lokalna kamenoklesarska radionica do sada je definirana samo u Isi. Međutim, radionice su sigurno postojale i u drugim gradovima na našoj obali, pa tako i u Traguriju, u blizini kojeg su i segetski kamenolomi, poznati po kvalitetnim kamenu (vapnencu) još u antici, a koji se vadi i danas. Prema tome, vrlo je vjerojatno da su svi ovdje nabrojeni spomenici, izuzev onih od mramora, produkti lokalne radionice.

Grčki natpis (Sl. 24) nalazi se uzidan u dvorištu benediktinskog samostana sv. Nikole u Trogiru. Pronađen je i uzidan vjerojatno prilikom izgradnje samog dvorišta, u 14. st. Prvi ga je objavio F. Bulić, a zatim i J. Brunšmid. 187 Radi se o mramornoj bazi visine 36 cm i širine 40,5 cm. Natpisno polje je na prednjoj strani, uokvireno duboko profiliranom rubnom trakom širine 2 cm.188

187

F. BULIĆ, 1886, 27; J. BRUNŠMID, 1889, 31, br. 27; J. BRUNŠMID, 1998, 43, br. 27.

188

J. BRUNŠMID, 1998, 43, br. 27.

52

Predstavlja bazu nekog posvetnog spomenika, koji je, moguće, stajao u blizini južnih gradskih vrata grčkog Tragurija. Naime, ispod luka portika u klaustru samostana sv. Nikole išla je linija antičkog bedema, a u blizini su bila i antička gradska vrata.189

Slika 24. Natpis, benediktinski samostan sv. Nikole (foto M. Bodružić)

Natpis glasi: ’Επὶ ‘ιερομνάμονος

„Za vrijeme kada je hieromnamon

Ε̉υάρεος

bio Euarej

του̃ Τειμασίωνος·

sin Teimasionov,

λογιστα̃ν Δαφναίου

a dužnost logista su vršili Dafnej,

̉Ολτίωνος Σάλλα

Oltion, Sallas,

Θαρσύνοντος Λυσία

Tharsynont i Lysija,

γραμματέος ̉Αριστοφάνεος̣190 ̣

i kad je pisar bio Aristofan.“191

Pisan je dorskim dijalektom, koji se upotrebljavao u Isi i njezinim naseobinama. Većina imena koja se javljaju na natpisu u skladu su s grčkim onomastikom, dok su imena Oltion i Salas ilirskog podrijetla, a i jedna i druga poznata su s isejskih natpisa i lumbardske psefizme. Datiranje je na natpisu izvršeno dvojako – po vrhovnom svećeniku (hijeromnamonu), kao i na drugim grčkim natpisima iz Ise, Lumbarde i Kaštelanskog zaljeva, te kolegiju pet logista, što je jedini spomen tog kolegija na ovom

189

Vidi gore, str. 35.

190

J. BRUNŠMID, 1998, 43, br. 27; D. RENDIĆ-MIOČEVIĆ, 1952, 46.

191

Prijevod preuzet iz B. GABRIČEVIĆ, 1968, 15

53

prostoru. Spominje se i gradski tajnik (grammateos).192 Kao takav, natpis se smatra prvorazrednim izvorom za uvid u odnos Ise i njezine naseobine Tragurija, odnosno za ustrojstvo vlasti u jednoj takvoj naseobini. No o tome će biti riječi nešto kasnije.

Reljef s prikazom Kairosa (Sl. 25) pronađen je 1928. godine na tavanu kuće, tada u vlasništvu ženskoga benediktinskog samostana sv. Nikole, u čijoj zbirci se reljef i danas nalazi. Tada ga je objavio M. Abramić, interpretirajući ga mitološki, kao grčko božanstvo zgodnog trenutka, te povezujući ga s literarnim izvorima koji se odnose na čuvenu brončanu statuu Kairosa, djelo kasnoklasičnog kipara Lizipa. Pretpostavljajući da se radi o kopiji iz kasnijeg vremena, ali dosta bliskoj originalu, reljef je datirao u 1. st. pr. K.193 Nešto drugačiju interpretaciju dao je u novije vrijeme N. Cambi.194

Slika 25. Reljef Kairosa, Muzej benediktinskog samostana sv. Nikole u Trogiru (preuzeto iz N. CAMBI, 2002, 33, sl. 27)

Fragment reljefa je nevelikih dimenzija – visine 45 cm, širine 30 cm, debljine 3,5 cm. Izrađen je od mramora bijele boje, moguće penteličkog. S gornje strane je sačuvan originalan rub. Reljef u profilu prikazuje nagog mladića koji se kreće ulijevo. Lijevom rukom drži polukružnu britvu na kojoj je djelomično sačuvana vaga, dok je kažiprst desne ruke položen na desnu pliticu, pritišćući je prema dolje. Glava mu je uzdignuta, pogled usmjeren na sredinu vage. Kosa mu je na zatiljku začešljana, pramenovi padaju 192

D. RENDIĆ-MIOČEVIĆ, 1952, 46-48.

193

M. ABRAMIĆ, 1932, 1-12.

194

N. CAMBI, 1980, 956-957; N. CAMBI, 1982, 7-14.

54

preko sljepoočnice i obraza, a jedan čuperak visi slobodno nad čelom. Sačuvan je dio desnog krila, dok je lijevo odlomljeno. Na stražnjoj strani reljefa nalaze se metalni klinovi učvršćeni olovom, što ukazuje da je reljef služio kao neka vrsta oplate.195 Novija istraživanja Lizipovih djela i izvora koji se na njih odnose pokazuju da se pojam Kairos ne odnosi na mitološki, već na estetski pojam, koji analogno pojmu Kanona kod Polikleta označava Lizipove poglede na probleme proporcije, pokreta i doradu detalja, odnosno postizanje idealnog sklada raznih proporcija i skladova. Lizipova skulptura Kairosa bila bi idealno ostvarenje tog eststskog pojma.196 Po Cambiju, trogirski Kairos je jedno od najznačajnijih djela ranohelenističkog doba i „jedna od najboljih interpretacija Lizipove umjetnosti poslije njegove smrti“.197 Pripada skupini reljefa koji ne kopiraju uzor, već ga proučavaju i razrađuju pokušavajući otkriti slijed pokreta, odnosno atičkoj skulpturalnoj produkciji s kraja 4. ili vjerojatnije početka 3. st. pr. K, dakle iz neposrednoga postlizipovskog doba, u kojoj su vjerojatno djelovali Lizipovi nasljednici. 198 Podrijetlo samog reljefa nije utvrđeno, ali po svemu sudeći nije trogirsko. U Trogir je dospio vjerojatno kolekcionarstvom. Kuća, odnosno palača na čijem je tavanu reljef pronađen, pripadala je sve do 19. st. obitelji Statileo, koja ju je i izgradila, a čiji su pripadnici bili vrlo značajne osobe svog vremena, te je lako moguće da ga je netko od njih donio sa sobom sa svojih putovanja.199

Nadgrobni reljef s prikazom žene koja prede (Sl. 26) nije posebno objavljen. O njemu je u dva navrata pisao N. Cambi.200 Čuva se u Lapidariju Muzeja grada Trogira. Malih je dimenzija – visine 33 cm, duljine 25 cm. Izrađen je od mramora. Na prednjoj je strani, unutar profiliranog okvira, prikazana pokojnica u profilu. Preko glave joj je prebačen plašt. Pokojnica sjedi na klupi, s nogama na podnošku, te u rukama drži

195

M. ABRAMIĆ, 1932, 1-3; N. CAMBI, 1982, 11.

196

N. CAMBI, 1982, 9-10 (s literaturom).

197

N. CAMBI, 2002, 35.

198

Sličan je reljef s atenske Akropole s prikazom atleta koji stružu strigilima po tijelu (što je, zapravo, razrada Lizipova Apoksiomena), koji je kao i trogirski služio kao obloga nekakve baze za statuu (možda čak i Kairosa, odnosno Apoksiomena) ili nešto slično. Iz Atene je poznat i jedan ulomak reljefa s prikazom Kairosa, ali dosta fragmentiran (sačuvana je samo noga figure). Radi se o produktima iste radionice. Vidi N. CAMBI, 1982, 12; N. CAMBI, 2002, 35. 199

N. CAMBI, 1980, 956; N. CAMBI, 1982, 8.

200

N. CAMBI, 1980, 950-963; N. CAMBI, 2002, 36.

55

štap uronjen u neku posudu. Vjerojatno se radi o prikazu predenja vune. Cambi ga datira u 3. ili 2. st. pr. K.201

Slika 26. Reljef s prikazom žene koja prede (?), Lapidarij Muzeja grada Trogira (preuzeto iz N. CAMBI, 2002, 34, sl. 29)

Reljef se vezuje uz tip grčke nadgrobne stele s prikazima pokojnika, samog ili u društvu članova obitelji, sluga i sl., a stilistički je blizak jonskim stelama. Radi se o „reduciranoj varijanti nekoć monumentalnih grčkih nadgrobnih stela koje se u kasnijem helenizmu drastično smanjuju i dobivaju jednostavnije forme i ikonografiju“. 202 Trogirsko podrijetlo stele je upitno. Ona nema nikakvih paralela među grčkim stelama poznatima s naše obale, kao ni s onima iz južne Italije, koje karakterizira arhitektonska kompozicija, i što je još važnije, nedostatak figuralnog prikaza. 203 Uz to, bila je uzidana pri ulazu u Palaču Ćipiko, a upravo se uz tu obitelj u 15. st. vezuje početak prikupljanja klasičnih starina u Trogiru. Obzirom na sličnost trogirske stele s jonskim primjercima, indikativno je, po Cambiju, i to što je Koriolan Ćipiko, ljubitelj antike, sudjelovao u mletačko-turskom ratu koji se vodio upravo na području Jonije, te je lako moguće da ju je on donio u Trogir.204

201

N. CAMBI, 1980, 957; N. CAMBI, 2002, 34, sl. 29, 36.

202

Sam motiv žene koja prede poznat je u grčkoj sepulkralnoj umjetnosti, a s otoka Tenosa u Joniji je poznata slična stela, ali znatno kvalitetnija te bogatija likovima uz pokojnicu. Vidi N. CAMBI, 1980, 957958; N. CAMBI, 2002, 36, bilj. 127. 203

Osim reljefa s prikazom posmrtne gozbe iz Arheološkog Muzeja u Zadru, čije je podrijetlo također problematično. Vidi N. CAMBI, 2002, 34-35 (s literaturom). 204

N. CAMBI, 1980, 958; N. CAMBI, 2002, 36.

56

Ara s prikazom Here (Sl. 27) pronađena je 1909. godine prilikom konzervatorskih radova na zvoniku katedrale, koje je izvodio arhitekt Ć. Iveković. Okolnosti nalaza su zanimljive – u jugozapadnom dijelu predvorja katedrale, na dubini od 1 m pronađen je antički pločnik, te depo votuma, iz kojeg je Iveković uzeo samo malu aru.205 Iako je već on 1910. godine objavio fotografiju, aru je u cijelosti objavio tek I. Mirnik 1974. godine, dok je natpis objavio M. Nikolanci 1980. godine.206 Nalazi se u posjedu obitelji Iveković u Zagrebu. 207

Slika 27. Ara s prikazom Here, privatna zbirka Darka Ivekovića, Zagreb (preuzeto iz N. CAMBI, 2002, 36, sl. 31)

Ara je malih dimenzija – gornji dio joj je 8,7×7,9 cm, baza 9×8,4 cm, visina 17,6 cm. Izrađena je od vapnenca. Sastoji se od gornjeg dijela i baze, te središnjeg dijela ukrašenog reljefom s prednje strane. Gornji dio je profiliran dentima i simom, a na vrhu se, na abaku s četiri akroterija na uglovima, nalazi recipijent za libaciju (8,2×7,7 cm). Baza je profilirana dvjema stepenicama, na kojima je s prednje strane u dva reda urezan natpis ΗΡΑΙΛΥΣΩ ΣΩΣΙΑ,208 a u donjem dijelu završava s četiri noge profilirane u uglovima. Središnji dio širi je u donjem dijelu i sužava se prema vrhu. S prednje strane je u plitkom reljefu prikazano Herino poprsje, što potvrđuje i sam votivni natpis. Hera je 205

Okolnosti su poznate iz bilješki M. Abramića i pisma dr. I. Delalle. Vidi I. MIRNIK, 1974, 38; M. NIKOLANCI, 1980, 208-209. 206

Ć. M. IVEKOVIĆ, 1910, 5; I. MIRNIK, 1974, 38-41; M. NIKOLANCI, 1980, 205-224.

207

N. CAMBI 2002, 36, sl. 31.

208

„Lyso, kći Sosijina, Heri (posvećuje).“ Prijevod preuzet iz M. NIKOLANCI, 1980, 209.

57

prikazana kao ̉Ηρα βασίλεια, odjevena u tuniku, s plaštem prebačenim preko glave, prema zatiljku, a na desno rame joj je naslonjen skeptar.209 Što se tiče provenijencije are, Mirnik smatra da bi se moglo raditi o importu, u prvom redu jer je, po njemu, votivni natpis naknadno urezan u Trogiru.210 S druge strane, sam vapnenac pokazuje lokalne karakteristike – žutu patinu, karakterističnu za kvalitetan kamen vađen iz obližnjih trogirskih kamenoloma podno Sutilije,211 te se vjerojatno radi o produktu lokalne radionice. N. Cambi interpretira aru kao „lokalni rad klasicističke orijentacije s kraja helenističkog razdoblja“ i datira je u 2. st. pr. K.212

Edikula s prikazom Herakla (Sl. 28) pronađena je u helenističkom stambenom bloku, s južne strane glavnog trga. U istom „kontekstu“ pronađeni su i mala ara piramidalnog oblika s grčkim slovima, kao i fragmentirani keramički loutherion.213 Spomenik, kao i sama istraživanja, nisu objavljeni, osim fotografije koju ovdje donosim. Do bolje fotografije, kao i dimenzija edikule nisam, nažalost, uspjela doći. Edikula bi se naime trebala čuvati u Muzeju sakralne umjetnosti u Trogiru, odnosno u crkvi sv. Marije.214 Međutim, ni nakon višekratnog obilaska, nisam je tamo uspjela pronaći. Isto vrijedi i za piramidalnu aru.

Slika 28. Edikula s Heraklom (preuzeto iz V. KOVAČIĆ, 2002, 390 sl. 12) 209

I. MIRNIK, 1974, 38-39; M. NIKOLANCI, 1980, 209.

210

I. MIRNIK, 1974, 41.

211

I. MIRNIK, 1974, 38; M. ZANINOVIĆ, 1997a, 44.

212

N. CAMBI, 2002, 36, 37, sl. 31.

213

V. KOVAČIĆ, 2002, 384.

214

Usmena informacija od V. Kovačić i ravnateljice Muzeja grada Trogira F. Celio-Cega.

58

Izrađena je od vapnenca. Dosta je oštećena, najviše s desne strane. Unutar nje prikazan je lik nagog i golobradog Herakla, en face. Težina mu je prebačena na desnu nogu, a desnom se rukom naslanja na toljagu. Lijeva ruka je uzdignuta na rame, na kojem možda nosi lavlju kožu. Izvedba reljefa je, najblaže rečeno, rustična – Heraklovo tijelo i glava su neproporcionalni, muskulatura nenaglašena, stav tijela neprirodan, vrat neobično izdužen, a lice bezizražajno. V. Kovačić interpretira edikulu, zajedno s luterionom i piramidalnom arom, kao dio kućnog votuma iz kasnohelenističkog razdoblja.215 Sasvim sigurno je ona votivni dar posvećen Heraklu, a svojim oblikom predstavlja prikaz božanstva, odnosno njegova kipa unutar naiskosa – hrama. No pitanje njezine datacije je upitno. Izvedba reljefa naime pokazuje stilske sličnosti s još jednim Heraklovim reljefom s područja Trogira, koji potječe iz rimskog vremena i djelo je lokalnih radionica.216 Prema tome, moguće je da edikula ne pripada helenističkom, već rimskom razdoblju. Međutim, do objave edikule i rezultata istraživanja južno od trga, to pitanje ostaje otvoreno.

Ara u obliku piramide (Sl. 29) pronađena je, kako sam već spomenula, u blizini edikule s prikazom Herakla. 217 Osim fotografije, također nije objavljena. Taj „mali kućni votum“ je oblika krnje piramide, s profiliranom bazom, te urezanim „grčkim slovima“. 218 Slova, odnosno simboli ne daju se pročitati. Vjerojatno se radi o votivnom natpisu.

Slika 29. Ara u obliku piramide (preuzeto iz V. KOVAČIĆ, 2002, 390, sl. 11) 215

V. KOVAČIĆ, 2002, 380.

216

A. MILETIĆ, 2005, 134-135.

217

V. KOVAČIĆ, 2002, 380.

218

V. KOVAČIĆ, 2002, 384.

59

Ara s polukružnim ušicama (Sl. 30) pronađena je nešto istočnije, u Kneževoj palači. Nije objavljena, a čuva se u Muzeju grada Trogira. Izrađena je od vapnenca, malih dimenzija – dužine 21,5 cm, širine 13 cm, visine 15 cm. Pravokutnog je oblika, s polukružnim ušicama na kraćim stranama, dijelom oštećenima, te udubljenjem za žrtve paljenice na vrhu.219 Baza i gornji dio are blago su profilirani, a na gornjem dijelu prednje strane, na profilaciji, plitko je urezana linija.

Slika 30. Ara s polukružnim ušicama, depo Muzeja grada Trogira (foto L. Paraman)

Slični mali žrtvenici, rustične izrade, sa skromnom dekoracijom ili bez nje, i uglavnom bez natpisa, pronađeni su i u Isi. Svi ovi predmeti služili su kao kućni žrtvenici, u obiteljskom kultu koji se prenosi s generacije na generaciju.220

Edikula u obliku pročelja hrama (Sl. 31) pronađena je 1997. godine prilikom sondiranja zvonika katedrale.221 Nije posebno objavljena. Čuva se u crkvi sv. Marije. Nevelikih je dimenzija – dužine 50 cm, širine 23 cm i visine 85 cm. Izrađena je od vapnenca. Ima oblik pročelja hrama. Duboka niša (visina 56 cm, širina 34 cm, dubina 16 cm), uokvirena je pilastrima, koji su na vrhu profilirani dentima, zatim slijedi arhitrav, također profiliran dentima, te zabat. Zabat je dekoriran ugaonim akroterijima i stiliziranom palmetom na vrhu, a u sredini profiliranog zabatnog polja nalazi se konkavno izrađena šesterolisna rozeta.222

219

V. KOVAČIĆ, 2002, 380-381.

220

B. KIRIGIN, 1996, 110; B. ČARGO, 2004, 44.

221

V. KOVAČIĆ, 2002, 379.

222

Isto.

60

Slika 31. Edikula u obliku hrama, crkva sv. Marije (foto L. Paraman)

Morfološki, edikula podsjeća na luksuznije izrađene isejske nadgrobne stele koje karakterizira upravo arhitektonska kompozicija, odnosno oblik hrama, kao i dorski ukrasi s dentima, te konkavno izrađena rozeta. Najbliža analogija je Klemporova stela iz Ise, koja se datira na prijelaz iz 3. u 2. st. pr. K., te bi se tako i ova edikula, po V. Kovačić, datirala u kraj 3. st. pr. K.223 Bočne i stražnja strana edikule su neobrađene, što ukazuje na to da je bila uzidana u neki hram ili zgradu. U samoj niši je vjerojatno stajala statueta nekog božanstva ili mali votumi s natpisima.224

Ulomak nadgrobne stele (Sl. 32), jedini za sada u Trogiru, pronađen je slučajno. Pronašao ga je I. Babić na kopnu izvan Trogira, u jednoj gomili sjeverno od vrta Garagnin-Fanfogna. Ulomak nije objavljen, a prvi ga spominje N. Cambi u članku iz 1980. godine. 225 Nalazi se uzidan u dvorištu privatne kuće Babić-Coce u Trogiru.

223

V. KOVAČIĆ, 2002, 379.

224

Isto.

225

N. CAMBI, 1980, 950-963.

61

Riječ je o zabatu stele isejskog tipa. U Isi je naime djelovala radionica koja je izrađivala nadgrobne stele arhitektonskog tipa, gdje nadgrobni spomenik predstavlja fasadu malog hrama (naiskos). Stele ovakvog tipa pronađene su kod nas većinom u Isi. Nekoliko je primjeraka pronađeno u Naroni, te jedan ulomak, koliko je meni poznato, u Saloni. Analogije nalazimo u grčkim helenističkim i južnoitalskim stelama naiskos tipa. Isejske stele karakterizira trokutasti zabat na vrhu i ravno natpisno polje s uklesanim imenima pokojnika. Osim jednostavnijih primjeraka bez ukrasa, postoje i luksuznije izrađene stele od kojih neke sadrže gotovo sve elemente pročelja hrama – stupove s kapitelima, vrata, arhitrav s metopama, triglifima i dentima, profilirani zabat ukrašen rozetom i akroterijima. Pretpostavlja se također i slikana dekoracija stela, posebno na zabatu i akroterijima, koja se javlja i na grčkim i na južnoitalskim stelama (Tarant). Preciznija kronologija isejskih stela još nije izrađena, a datiraju se uglavnom u srednje i kasno helenističko doba, odnosno od 3. do 1. st. pr. K.226

Slika 32. Ulomak stele isejskog tipa, dvorište kuće Babić-Coce, Trogir (foto L. Paraman)

Ulomak stele iz Trogira dužine je 60 cm i visine 23 cm. Izrađen je od vapnenca, na kojem je vidljiva žućkasta patina. Sačuvan je zabat, te dio gornjeg dijela tijela stele. Zabatno polje je profilirano, a u sredini je osmerolisna rozeta, konkavno izrađena, što je specifično za helenističke rozete. Akroteriji i palmeta nisu sačuvani. Cambi je okvirno datira u 2./1. st. pr. K.227

226

M. NIKOLANCI, 1969, 64-73; M. NIKOLANCI, 1980, 220; B. KIRIGIN, 1980, 169-172; B. KIRIGIN, 1996, 96; N. CAMBI, 2002, 37-38. 227

N. CAMBI, 1980, 958-959.

62

Ulomak još jednog zabata pronađen je prilikom istraživanja u crkvi sv. Sebastijana na južnoj strani glavnog trga.228 Ulomak nije objavljen, a do fotografije također nisam uspjela doći. Trebao bi se čuvati u Muzeju grada Trogira,229 ali ga ja tamo nisam uspjela pronaći. Ulomak (polovica zabata) je dosta masivan – dužina mu je 57 cm, visina 55 cm. Izrađen je od mramora. Zabatno polje je bogato profilirano, a na uglu se nalazi akroterij. Donji dio nije sačuvan pa je teško reći radi li se o nadgrobnom ili o votivnom spomeniku, no sam materijal, dimenzije i finoća izrade ukazuju, po V. Kovačić, da se radi o nekom važnom spomeniku. 230

228

V. KOVAČIĆ, 2002, 379.

229

Usmena informacija od V. Kovačić.

230

V. KOVAČIĆ, 2002, 379-380.

63

7. KERAMIČKI MATERIJAL

Problemi podrijetla i proizvodnje helenističke keramike koja se javlja na našim prostorima nisu još uvijek riješeni. Tek se u novije vrijeme nešto više piše o tome, ali keramički oblici i tipologija posuda nisu još definirani u zadovoljavajućoj mjeri. Jedan od razloga jest taj što gro materijala s naših nalazišta potječe sa starih istraživanja te je uglavnom nestratificiran i, što je još gore, neobjavljen. Sustavna istraživanja koja se provode posljednjih desetljeća u Isi, Farosu i Resniku ponudila su rješenja nekih problema, a istraživanja keramike, koja su na našem području tek u povojima, pokazala su da se keramički materijal ne može više jednostavno definirati kao import iz Italije ili Grčke.231 Tako se danas zna da su lokalne lončarske radionice postojale i u Isi, Farosu i Resniku, kao i u Zadru, i da su plasirale svoje proizvode na obalu i u unutrašnjost.232 Lokalne radionice vjerojatno su postojale i u ostalim centrima na Jadranu, a njihovo otkrivanje je samo pitanje vremena, odnosno istraživanja. Velike količine keramičkog materijala, od stolnog i kuhinjskog posuđa do amfora, otkrivene na kopnenim i podvodnim nalazištima govore o dinamici istočnojadranskog prostora, koji se uklapa u sliku ekonomskog procvata na cijelom Sredozemlju tijekom kasnog helenizma. Upravo keramika ukazuje na helenizaciju i „globalizaciju“ šireg područja, u kojem korištenje grčkih oblika posuda i kultura ispijanja vina postaju općeprihvaćena pojava. Velika potražnja uzrokovala je sigurno i množenje lončarskih radionica koje su tu potražnju morale zadovoljiti.233 Jedna je takva radionica mogla postojati i u helenističkom Traguriju. Međutim helenistički materijal otkriven u velikom broju prilikom istraživanja u gradskoj jezgri Trogira još nije objavljen. U literaturi se spominju tek vrste keramike pronađene na istraživanjima, a jedino je keramički materijal iz Lapidarija Muzeja grada Trogira obrađen, no, nažalost, nije objavljen.234

231

L. ŠEŠELJ, 2005, 51.

232

I. BILICH, 1994, 145-157; B. KIRIGIN, 1996, 121-153; Z. BRUSIĆ, 1999, 4-17; M. KATIĆ, 19992000, 49-58; B. KIRIGIN – J. W. HEYES – P. LEACH, 2002, 241-260; B. KIRIGIN, 2004, 151-173; B. KIRIGIN – T. KATUNARIĆ – L. ŠEŠELJ, 2005, 7-24; M. MIŠE, 2005, 25-48; Z. BRUSIĆ, 2008, 167175; B. ČARGO, 2009, 191-200. 233

L. ŠEŠELJ, 2005, 51.

234

V. KOVAČIĆ, 2002, 381; B. KIRIGIN – T. KATUNARIĆ – L. ŠEŠELJ, 2005, 7-24; B. KIRIGIN, u tisku, 1-11.

64

Keramika tipa Alto Adriatico, odnosno Gornjojadranska keramika, proizvodila se u radionicama u Spini i Adriji, jakim trgovačkim središtima na ušću rijeke Po, od kasnog 4. do kasnog 3. st. pr. K. Radi se o slikanim vazama karakterističnog stila, koji se razvija pod utjecajem atičkog crvenofiguralnog slikarstva.235 Slikani ukras na posudama je pojednostavljen – na svijetloj podlozi nanesen je crni premaz, te su brzim potezima kistom oslikani različiti motivi. Za starije posude karakteristične su stojeće i sjedeće ženske figure, satiri, eroti i sl. Na mlađim posudama, koje se javljaju kod nas, naslikane su ženske glave u profilu, stilizirani palmini listovi i različiti vegetabilni i geometrijski motivi.236 Brojni primjerci keramike ovog tipa pronađeni su kod nas u Istri, najviše u Nezakciju, zatim u Isi, kao dio grobnog inventara, te u stambenim objektima u Farosu. Pronađene su i na gradini Danilo kraj Šibenika, zatim u Spili Nakovani na Pelješcu, na Palagruži i rtu Ploča. Radi se uglavnom o ojnohoama, iako se javljaju i skifosi i lekane.237 Primjerak posude ovog tipa iz Trogira kojeg spominje B. Kirigin je neobjavljen, a nepoznato je i mjesto nalaza kao i trenutna lokacija. Nikakvih pobližih informacija dakle nema. Ovaj primjerak B. Kirigin vezuje uz skupinu fine keramike srodne keramici tipa Alto-Adriatico, koja je, osim u Trogiru, pronađena i u Isi, Farosu, na rtu Ploča, na Palagruži i u Donjem Hrasnu kod Neuma. Karakterizira je jednostavni motiv lista i geometrijski motivi, najčešće spirale. Moguće je da se proizvodila u lokalnim radionicama u Isi ili Farosu u 3. st. pr. K.238

Crnopremazana keramika,239 odnosno tehnika ukrašavanja posuda crnim premazom, nanošenjem kistom ili uranjanjem u premaz, karakteristična je za grčku keramiku od arhajskog do helenističkog razdoblja, a javlja se i na ranorimskim posudama. Atena je bila glavni centar proizvodnje ovih posuda od 6. do kasnog 5. st. pr. K., da bi se na prijelazu 5. u 4. st. pr. K. formirale lokalne radionice u Apuliji (Tarant, Metapont), koje od tada postupno preuzimaju primat nad jadranskim tržištem. Krajem 235

B. KIRIGIN, 2004, 156.

236

B. KIRIGIN, 2004, 157.

237

B. KIRIGIN, 2004, 157; B. KIRIGIN – T. KATUNARIĆ – L. ŠEŠELJ, 2005, 15, Dodatak 5.

238

Isto.

239

Upotrebljavaju se i nazivi crnofirnirana, crnoglazirana, crnosjajna i kampanska keramika. Vidi M. MIŠE, 2005, 29-30 (s literaturom).

65

4. i početkom 3. st. pr. K. produkcija se razvila i u Kampaniji (Capua, Napulj), a trajala je sve do 1. st. pr. K. Stariju fazu, 4. i 3. st. pr. K., karakteriziraju kvalitetnije izrađene posude, dok u 2. i 1. st. pr. K. dolazi do masovne produkcije u više radioničkih centara među kojima je i sam Rim. Karakteristika ove keramike je više-manje sjajan, skoro metalni premaz površine, u kontrastu s bojom gline, a posude su često ukrašene i urezima, pečatima, kanelirama ili slikanjem (Gnathia keramika). U kasnijoj fazi premaz je izvođen uranjanjem posude u premaz, i to ne čitave posude; radi se o tzv. polupremazanim posudama, a datiraju se uglavnom u 3. st. pr. K. Proizvodnju u lokalnom radionicama karakterizira i drugačiji premaz koji varira od tamnosive, crvenkastosmeđe i zelenkaste do mat boje. Najčešći oblici su tanjuri, zdjele, kantarosi, skifosi, vrčevi, vretenasti ungentariji, gutusi, ojnohoe, hidrije, pelike, krateri i svjetiljke.240 Keramika ovog tipa masovno se javlja na većini nalazišta u Dalmaciji, Istri i Liburniji, i na obali i u unutrašnjosti, a pronađene su i na podmorskim nalazištima (Vela Svitnja kod Visa, Gospa od Prizidnice kod Čiova). Dio te keramike je importiran, a dio ih pripada lokalnim radionicama koje su vjerojatno djelovale u Isi i Resniku, a možda i Farosu, odakle su se izvozile po Dalmaciji i Liburniji. Za te radionice karakteristične su posude od sive i žućkaste gline s tamnim premazom.241

Slika 33. Oblici crnopremazane keramike iz Trogira (preuzeto iz V. KOVAČIĆ, 2002, 394-395, sl. 17 i 18)

240

B. KIRIGIN, 2004, 162-164; M. MIŠE, 2005, 29-30.

241

B. KIRIGIN, 2004, 164; B. KIRIGIN – T. KATUNARIĆ – L. ŠEŠELJ, 2005, 16, sl. 13, Dodatak 7.

66

Crnopremazana keramika pronađena je na brojnim lokacijama u gradskoj jezgri Trogira (Sl. 33-34) u dvije varijante: od sive gline i od smeđo-žute gline. Dio materijala pripada importu iz južne Italije, možda i iz Atene, no većina posuda je vrlo bliska nalazima iz Resnika i Ise, te se vjerojatno radi o produktu tih radionica. Datiraju se od 3. do 1. st. pr. K.242

Slika 34. Crnopremazana keramika, Lapidarij Muzeja grada Trogira (foto L. Paraman)

Gnathia keramika dobila je ime po nalazištu Gnathia (Egnazia – između Barija i Brindizija) na istočnoj obali Apulije. No glavni centar proizvodnje bio je Tarant. Javlja se kao varijanta južnoitalskih crvenofiguralnih vaza, odakle su preuzeti i oblici posuda. Glavna karakteristika je crni, sjajni premaz cijele posude, zbog čega ona stilski pripada posudama s crnim premazom. No karakterističan ukras u crvenoj, bijeloj i žutoj boji svrstava je u posebnu skupinu. Ukras se nanosio nakon pečenja, što znači da je keramika ovog tipa imala jednokratnu upotrebu – koristila se u pogrebnom ritusu, kao pogrebni dar, ili pri nekim svečanostima, vjerojatno dionizijskim, o čemu svjedoče i sami motivi na posudama. Oblici su raznovrsni – ojnohoe, pelike, skifosi, kantarosi, lekitosi, krateri i hidrije (dakle posude za pijenje i miješanje vina), dok se ostali oblici

242

V. KOVAČIĆ, 2002, 381; B. KIRIGIN, u tisku, 3-4.

67

(zdjele, pikside, ritoni i sl.) rjeđe javljaju. Ova vrsta keramike zastupljena je po cijelom Sredozemlju, od Hispanije do egejskih otoka i Egipta.243 Tradicionalnu klasifikaciju i dataciju klasične Gnathia keramike čine tri faze, od oko 370. do 272. g. pr. K., odnosno do pada Taranta. No novija istraživanja nalazišta u južnoj Italiji, uključujući i Tarant, te Libiji ukazuju na to da se keramika ovog tipa proizvodila do u početak 2. st. pr. K., a u nekim radionicama i kasnije.244 Smatra se da produkcija Gnathia keramike prestaje u Italiji nakon upada Hanibala 213. g. pr. K., odnosno nakon što su Rimljani razorili Tarant 209. g. pr. K.245 Klasična Gnathia keramika izrađivala se dakle u Tarantu. Najstarija i srednja faza zastupljene su kod nas samo s nekoliko primjeraka iz Ise i Farosa, te jednim iz Solina. Najmlađa je faza (oko 300.-270. g. pr. K.) zastupljena na brojnim lokalitetima na našoj obali (najviše u Isi) i u unutrašnjosti, kao i po cijelom Sredozemlju. U tom razdoblju dolazi do masovne produkcije Gnathia keramike, gdje uz radionice u Tarantu, djeluju i lokalne radionice u južnoj Italiji – u Canosi, Egnaziji, Ruvu, Rocavecchiji i Manduriji. Lokalne radionice postoje i u Rimu i Libiji. Ovu fazu karakterizira opadanje kvalitete i ukrasa – karakterističan je rebrasti ornament, odnosno kanelire, na većem dijelu posude, uslijed čega su prikazi svedeni na vrat posude ili središnji dio tanjura, i sl. Figuralni prikaz iz ranijih faza se gubi, a prikazuju se većinom samo golubice, eroti, teatarske maske, te razni geometrijski i vegetabilni motivi, često naslikani unutar metope ispod vrata posude.246 Lokalna produkcija u Isi pripada također kasnoklasičnoj fazi, a datira se okvirno od 3. do 1. st. pr. K. Karakteriziraju je nešto vitkiji oblici, te kombiniranje tradicionalnog ukrasa karakterističnog za Gnathia keramiku s West-Slope stilom.247 Iako je često teško razlučiti import od lokalne produkcije, primjerci iz isejske radionice pronađeni su u svetištima na Palagruži, rtu Ploča i Spili Nakovani, naseljima u Farosu, Naroni, Ošanićima, Lumbardi, Epetiju i Traguriju, te u brojnim autohtonim naseljima na obali i u unutrašnjosti, od Istre do južne Dalmacije.248

243

B. KIRIGIN, 2004, 158, 160; M. MIŠE, 2005, 39.

244

M. MIŠE, 2005, 39-40.

245

B. KIRIGIN, 1996, 132-133.

246

B. KIRIGIN, 2004, 159-161; B. KIRIGIN – T. KATUNARIĆ – L. ŠEŠELJ, 2005, 15, sl. 12, Dodatak

6. 247

Vidi dolje, str. 70.

248

B. KIRIGIN, 1996, 133; B. KIRIGIN – T. KATUNARIĆ – L. ŠEŠELJ, 2005, 16, sl. 12, Dodatak 6.

68

Slika 35. Ulomak skifosa – isejska produkcija (?), Lapidarij Muzeja grada Trogira (foto L. Paraman)

Gnathia keramika pronađena u Trogiru različite je provenijencije (Sl. 35-36). Dio pripada importu iz Taranta, dio provincijalnim radionicama (Canosa), uključujući i spomenutu isejsku produkciju. Importirani primjerci pripadaju kasnoklasičnoj fazi s početka 3. st. pr. K., dok se isejski proizvodi datiraju u 2. i 1. st. pr. K. Od oblika su najzastupljeniji tanjuri i skifosi.249

Slika 36. Ulomci skifosa i tanjura – import iz južne Italije (?), Lapidarij Muzeja grada Trogira (foto L. Paraman)

249

B. KIRIGIN, u tisku, 3.

69

West-Slope keramika, odnosno West-slope stil ukrašavanja nastao je u Ateni oko 275. g. pr. K. i trajao je do sredine 1. st. pr. K. Karakteriziraju ga motivi šahovskih polja, pravokutnici jedan unutar drugog povezani dijagonalama, šrafirana polja i sl. Kao import iz Grčke, mali broj posuda ovog tipa pronađen je novijim istraživanjima u srednjoj Dalmaciji – u Isi, Saloni, Traguriju, te u Spili Nakovani. Ovaj stil ukrašavanja javlja se i na posudama lokalne Gnathia produkcije iz Ise.250

Helenistička reljefna keramika razvila se u Ateni sredinom 3. st. pr. K. kao imitacija skupljih, bogato ukrašenih posuda od metala i stakla. Proizvodila se do sredine 1. st. pr. K., kada je zamjenjuje aretinska reljefna keramika – terra sigillata. Vodeći oblici su poluloptaste zdjele, odnosno čaše, te krateri. Način izrade je karakterističan – izrađivala se u jednodijelnim kalupima, u koje se na unutrašnjoj strani u negativu urezivao ili posebnim pečatima utiskivao ukras. U kalup se na lončarskom kolu utiskivala fino pročišćena glina, a nakon sušenja posuda se uranjala u crni, sivi ili crveno-smeđi premaz. Otvor posude, noge i ručke su se naknadno ručno dodavali. Motivi su figuralni (karakteristično za atensku produkciju) ili vegetabilni, raspoređeni u frizove, ili idu iz središnjeg medaljona na dnu prema rubu posude, stvarajući oblik cvjetne čaške. Ova keramika dijeli se u dva tipa: tzv. atenski, s dubljim recipijentom i izvučenim obodom, i tzv. delski tip, s plićim recipijentom i ravnim ili uvučenim obodom. Osim u Grčkoj (Atena, Korint, Delos), proizvodile su se i u radionicama na Crnom moru, u Maloj Aziji i Egiptu, te u lokalnim radionicama u Italiji (Umbrija), Makedoniji, Albaniji i Rumunjskoj.251 Reljefna keramika je masovno otkrivena na brojnim lokalitetima u Istri, Dalmaciji i Liburniji, gdje je bila osobito popularna među autohtonim stanovništvom. Osim grčkom importu,252 velik dio tih posuda pripada lokalnim radionicama – naime kalupi za izradu čaša pronađeni su u Isi i Resniku, gdje je keramika ovog tipa pronađena u velikim količinama. Proizvodila se i na drugim mjestima, što potvrđuje i nalaz kalupa iz

250

B. KIRIGIN, 1996, 133; V. KOVAČIĆ, 2002, 381; B. KIRIGIN – T. KATUNARIĆ – L. ŠEŠELJ, 2005, 16, Dodatak 8. 251

I. BILICH, 1994, 145; Z. BRUSIĆ, 1999, 4-7; B. KIRIGIN, 2004, 166.

252

Radi se uglavnom o importu iz atenskih i korintskih, te u manjoj mjeri delskih radionica. Vidi Z. BRUSIĆ, 1999, 14-16. Novijim istraživanjima ustanovljeno je da dio reljefne keramike otkrivene u Resniku, rtu Ploča i Spili Nakovani pripada radionici iz Dirahija, gdje je bio jedan od centara proizvodnje keramike delskog tipa, a isto vrijedi i za bikonične kantarose s tih lokaliteta. Vidi L. ŠEŠELJ, 2005, 4961.

70

Zadra.253 Liburnska i istarska nalazišta karakteriziraju zvonoliki krateri koji su se koristili u pogrebnom ritusu, a koji se rijetko nalaze na srednje i južnodalmatinskim lokalitetima. Lokalne radionice datiraju se okvirno u 2. i 1. st. pr. K.254

Slika 37. Reljefna keramika iz Trogira (preuzeto iz V. KOVAČIĆ, 2002, 392-393, sl. 15 i 16)

Trogirski su primjerci uglavnom s izvučenim obodom, dakle tzv. atenskog tipa (Sl. 37-38). Ukrašeni su lotusovim lišćem, dupinima, rozetama, nožicama u obliku glave silena i sl. Pripadaju najvjerojatnije lokalnoj produkciji, bilo isejskoj bilo onoj iz Resnika, s kojom imaju i najviše sličnosti.255

Slika 38. Reljefna keramika, Lapidarij Muzeja grada Trogira (foto L. Paraman)

253

Z. BRUSIĆ, 1999, 14.

254

I. BILICH, 1994, 149; B. KIRIGIN, 1996, 121-153; Z. BRUSIĆ, 1999, 4-17; B. KIRIGIN, 2004, 167; B. KIRIGIN – T. KATUNARIĆ – L. ŠEŠELJ, 2005, 16, sl. 15, Dodatak 9. 255

V. KOVAČIĆ, 2002, 381.

71

Amfore su poznate još od mikenskog razdoblja, kao ambalaža u kojoj se čuvala i transportirala tekućina (vino i ulje), začini i usoljena hrana.256 Najstarije amfore otkrivene do sada u Trogiru pripadaju tipu Lamboglia 2.257 Taj je tip amfore, uz grčko-italske, najčešće zastupljen na našoj obali, a nađen je u velikom broju i na podmorskim i na kopnenim nalazištima. Bilo je u upotrebi od oko 150. g. pr. K. do oko 50. g. pr. K, kada se razvija u oblik Dressel 6A. 258 Amfore ovog tipa proizvodile su se u raznim središtima na Jadranu i drugdje – u Picenumu, na ušću rijeke Timavij, u Istri, a u novije vrijeme se pretpostavlja i postojanje radionica i na srednjedalmatinskim otocima, u prvom redu u samoj Isi i Farosu, gdje se proizvodnja nastavlja i u 1. st. po. K. Služile su u prvom redu za transport vina. S unutrašnje strane su naime često premazane smolom, što nije karakteristično za amfore za ulje ili začine.259

Slika 39. Ulomak amfore s pečatom MARA, Lapidarij Muzeja grada Trogira (foto L. Paraman)

Lamboglia 2 amfore su u Trogiru pronađene u nešto većem broju u Lapidariju Muzeja grada Trogira, te u stambenom sklopu južno od glavnog trga, ali i na drugim lokalitetima u gradskoj jezgri. Karakteristični su natpisi i oznake na samim ulomcima, 256

B. KIRIGIN, 1996, 151.

257

V. KOVAČIĆ, 2002, 380, bilj. 18; B. KIRIGIN – T. KATUNARIĆ – L. ŠEŠELJ, 2005, 14; B. KIRIGIN, u tisku, 4. 258

B. KIRIGIN, 2004, 170; B. KIRIGIN – T. KATUNARIĆ – L. ŠEŠELJ, 2005, 14, sl. 10, Dodatak 3. i Dodatak 4. Ovaj tip amfore poznat je i s mnogih nalazišta u Liburniji. Vidi B. KIRIGIN – T. KATUNARIĆ – L. ŠEŠELJ, 2005, 12, bilj. 28. 259

I. RADIĆ, 1988, 44; B. KIRIGIN, 1996, 151-152; B. KIRIGIN, 2004, 170.

72

najčešće poklopcima, od geometrijskih simbola, do natpisa na grčkom i latinskom. Karakteristični su pečati VISELLI, ...ITENODO, PLATO i MARA (Sl. 39), koji ukazuju na import iz srednje Italije i Apulije. Posebno je zanimljiv ulomak poklopca s natpisom  pronađen južno od crkve sv. Marije, što dokazuje import iz keramičkih radionica Farosa. Grafit ΦΑΡΟΣ nosi i ulomak amfore, vjerojatno istog tipa, s gradine u Ošanićima.260

Luterion (Sl. 40), odnosno ulomci keramičkog luteriona pronađeni su u prostoriji južno od crkve sv. Marije. Rekonstruiran je i nalazi se u stalnom postavu Muzeja grada Trogira. Radi se o tanjuru na visokoj nozi, dosta velikih dimenzija – visine oko 70 cm, promjera tanjura oko 80 cm. Izrađen je od svijetle narančasto-ružičaste gline. Po rubu recipijenta teče motiv pasjeg skoka, a izvijeni obod ukrašen je u plitkom reljefu valovitim motivom bršljana.261

Slika 40. Rekonstruirani luterion, stalni postav Muzeja grada Trogira (foto L. Paraman)

Luterion (grč. louterion – posuda za pranje ili kupanje) je tip posude u obliku okruglog tanjura na visokoj nozi. Najraniji primjerci javljaju se u Grčkoj i na Bliskom istoku, odakle se šire u južnu Italiju i dalje. Datiraju se u širokom rasponu od 7. do 2. st.

260

V. KOVAČIĆ, 2002, 380, bilj. 18; B. KIRIGIN – T. KATUNARIĆ – L. ŠEŠELJ, 2005, 15; B. KIRIGIN, u tisku, 4. 261

V. KOVAČIĆ, 2002, 380.

73

pr. K. Poznati su metalni, kameni i keramički primjerci. Oni kameni obično su višedijelni i arhitektonski oblikovani, dok su keramički ukrašeni slikanim, urezanim ili reljefnim ukrasima, od figuralnih do geometrijskih i vegetabilnih. Upotrebljavani su, kao i ostale posude za vodu u Grčkoj, i u profane i u sakralne svrhe, no sam oblik posude je uvijek isti. Profanu funkciju potvrđuju brojna arheološka iskopavanja u Grčkoj i južnoj Italiji, kao i prikazi na brojnim crvenofiguralnim vazama. Smješteni u peristilima i atrijima kuća, ali i na otvorenim javnim prostorima, služili su za osvježenje i ukras. Upotreba u sakralne svrhe također je bila raširena, ponajprije zbog uloge vode u ritualima primjerice očišćenja. Točnu namjenu može potvrditi jedino arheološki kontekst ili eventualno sam prikaz na posudi. Često se nalaze i u brodolomima – bili su naime obavezni inventar brodova, gdje su služili kao brodski žrtvenici, za libaciju.262 Koja je bila namjena trogirskog luteriona, teško je sa sigurnošću reći. Pronađen u sklopu helenističke arhitekture, mogao je služiti kao ukras unutarnjeg dvorišta, no obzirom da je u blizini pronađena i mala ara s votivnom natpisom moguće je da je služio i kao žrtvenik unutar jednog kućnog svetišta.263 Što se datacije tiče, popratni keramički materijal pronađen uz luterion, u kojem dominiraju amfore tipa Lamboglia 2, kao i analogije s luterionom pronađenim u brodolomu kraj Lastova, s teretom amfora istog tipa, smještaju trogirski primjerak u kraj 2. i početak 1. st. pr. K.264

Terakote su male statuete izrađivane od gline u punoj plastici ili u reljefu, a često su i bojane. Najveću popularnost doživljavaju u helenističko doba, kada se masovno industrijski proizvode. Najčešće se radi o prikazu žena u raznim pozama, odjevenih u bogato naborane haljine i ogrtače, i s raznim frizurama (tzv. tanagra figure), ili o prikazu božanstva, a u kasnom helenizmu se imitira i monumentalna skulptura, ili se prikazuju scene iz svakodnevnog života. Najznačajniji centri proizvodnje bili su Tanagra u Beociji i Mirina u Maloj Aziji, a proizvodile su se i na Siciliji i u južnoj Italiji, gdje je jedan od najvažnijih centara bio u Tarantu, odakle su te figurice stizale i na našu obalu – u Isu i Faros. Ovakve figurice proizvodile su se i na našoj obali – u

262

I. RADIĆ, 1988, 37-38. Luterioni s naših prostora potječu uglavnom iz brodoloma – pronađeni su kod Hvara, Malog Lošinja, Unije, Palagruže i Lastova. Po jedan je pronađen u Isi i Farosu. Vidi I. RADIĆ, 1988, 39-42; B. KIRIGIN, 2004, 175. 263

V. KOVAČIĆ, 2002, 380.

264

Isto, bilj. 18.

74

Farosu je naime pronađen kalup za njihovu izradu, a proizvodile su se i u Isi, gdje je pronađen povelik broj figurica, te radionički otpad. Datiraju se uglavnom od 3. do 1. st. pr. K.265 Jedini ulomak terakote koji potječe iz Trogira nalazi se u stalnom postavu gradskoga Muzeja (Sl. 41). U Muzej je donesen kao dio skupnog nalaza iz „helenističkih grobova“ na Čiovu, kako se navodi u muzejskoj dokumentaciji, no točan položaj grobova nije poznat. Ulomak je dosta izlizan – radi se o glavi žene, od gline oker-žute boje.

Slika 41. Glava terakote iz „helenističkih grobova“ s Čiova, stalni postav Muzeja grada Trogira (foto L. Paraman)

Terakote se spominju i kao dio inventara depoa votuma pronađenog početkom 20. st. u jugozapadnom dijelu dvorišta katedrale. Međutim, iz njega je izvučena jedino mala ara s prikazom Here, tako da se ne zna o kakvim se figuricama radi.266 Prilikom istraživanja gradske jezgre nije pronađen ni jedan primjerak ovakve figurice. Razlog tome je što su terakote uglavnom dio grobnog inventara – u Isi su naime poznate gotovo isključivo iz grobova, a jedino su u Farosu poznate i iz naselja.267 Sigurno će se ova slika nadopuniti ako se jednoga dana pronađe nekropola grčkog Tragurija.

265

B. KIRIGIN, 2004, 172; B. ČARGO, 2009, 191-200.

266

Vidi gore, str. 42 i 57-58.

267

B. KIRIGIN, 2004, 173.

75

8. NOVAC

Kao isejski dominij, Tragurij nije kovao vlastiti novac, već je kao platežno sredstvo u upotrebi vjerojatno bio isejski novac. Međutim. prilikom istraživanja u gradskoj jezgri nije pronađen ni jedan primjerak isejskog novca! Najstariji pronađeni novci potječu iz 2. st. pr. K., a radi se o rimskom republikanskom novcu.268 Nedostatak isejskog novca i nije toliko iznenađujući. Sama kronologija isejskog novca, odnosno njegove najmlađe serije, nije naime još u potpunosti razriješena. Ta najmlađa serija s prikazom srne ili kantarosa na reversu dijeli se u dvije grupe od po četiri emisije, a stilske karakteristike i način kovanja upućuju da su kovane jedne za drugima. Međutim, sama serija se ne može preciznije datirati. Po nekim mišljenjima ovi novci su kovani do pada Ise pod rimsku vlast, odnosno do 47. g. pr. K., dok drugi posljednju seriju isejskog novca smještaju u prvu polovicu 2. st. pr. K., kada u opticaj dolazi rimski republikanski novac.269 Možda bi u prilog toj tezi išla i situacija u Trogiru, kao i na nekim drugim lokalitetima, primjerice u Saloni.270 Nekoliko primjeraka novca potječe iz zbirke Garagnin-Fanfogna. Radi se o srebrenom novcu iz 5. i 4. st. pr. K., iz Grčke (Abdera, Arkadija), južne Italije (Velija) i Kampanije (Hirija). Njihovo podrijetlo međutim nije poznato. Sigurno je da potječu s područja Dalmacije, i to vjerojatno srednje. Samim time je moguće da je neki primjerak pronađen i u Trogiru, no to je danas nemoguće ustvrditi.271

268

V. KOVAČIĆ, 2002, 381.

269

B. KIRIGIN, 1996, 160; J. BRUNŠMID, 1998, 71; M. BONAČIĆ MANDINIĆ – P. VISONA, 2002, 328. 270

E. MARIN – J. MARDEŠIĆ, 2000, 91.

271

B. KIRIGIN, 1990, 317-320; V. KOVAČIĆ, 2002, 381.

76

9. POGREBNI OBIČAJI I KULTOVI

O pogrebnim običajima i kultovima u Traguriju jako se malo može reći, gotovo ništa. Za razliku od rimske, helenistička nekropola nije pronađena, pa o pogrebnom ritusu možemo govoriti jedino analogijom na postojeće nekropole u Isi, matičnom gradu Tragurija, i grobove otkrivene u Lumbardi, također isejskoj koloniji. Naime, u grčkim kolonijama uglavnom prevladava pogrebni ritus grada matice, uz pojavu lokalnih običaja vezanih uz autohtono stanovništvo, kakvi su primjerice karakteristični za Isu.272

9.1. Nekropola Nekropola helenističkog Tragurija zasigurno je postojala, no pitanje njezine točne lokacije ostaje, za sada, samo u okviru pretpostavki. Dvije su mogućnosti, koje se, naravno, međusobno ne isključuju. Prva je da se nekropola nalazila negdje na kopnu, u blizini ili na mjestu kasnije rimske nekropole, dokumentirane nasuprot grada na lokalitetima Dobrić i Ošljak-Travarivca. U prilog toj pretpostavci išao bi i slučajni nalaz ulomka stele isejskog tipa pronađen u blizini, na nekoj gomili sjeverno od vrta GargninFanfogna. Druga mogućnost je da se nekropola nalazila negdje na (polu)otoku, na području današnjeg Trogira, po svoj prilici uz bedeme grčkoga grada, slično kao i u Isi. Tu mogućnost potvrđuju i nešto kasniji ulomci rimskih nadgrobnih spomenika i urni, koji se često nalaze kao spoliji na građevinama u perifernim dijelovima grada, ali i pri iskopavanju,273 kao i ulomak zabata, moguće stele, pronađen u crkvi sv. Sebastijana južno od trga. Zapadni dio današnjega grada, odnosno prostor van antičkih bedema, čini se kao logičan izbor za lokaciju nekropole, no pitanje njegova nastanka još nije razriješeno. Nije jasno je li taj niži dio otoka nasut tek u kasnom srednjem vijeku, kako se spominje u ispravama, ili je područje postojalo i ranije, ali je tada uslijed podizanja razine mora potopljeno, što je izazvalo potrebu ponovnog nasipanja. 274 U svakom

272

B. KIRIGIN, 1985, 96-102; B. KIRIGIN, 2004, 183.

273

S. GEIĆ, 1987, 38; I. BABIĆ, 2002, 399, bilj. 6.

274

Vidi gore, str. 30-31.

77

slučaju, ako nekropola i jest bila tamo, ona se nalazi duboko ispod morske razine, 275 i time ostaje, barem za sada, nedostupna arheologiji i njenim metodama istraživanja. To bi možda bio i odgovor na činjenicu da ni jedan grob, ulomak grobne arhitekture, grobni nalaz ili prilog koji bi se mogao pripisati ovom vremenu nije pronađen ni prilikom istraživanja ni prilikom građevinskih radova, ni na otoku ni na kopnu. Isto vrijedi i za prapovijesne grobove. Jedini nalaz funeralnog karaktera pronađen pri istraživanjima u gradu je ulomak ritona (Sl. 43). Međutim, budući da je pronađen u sklopu stambene arhitekture u Kneževoj palači, N. Petrić isključuje mogućnost njegova korištenja u pogrebnom ritusu i pretpostavlja mu svečanu funkciju.276 S obzirom na dataciju ritona u drugu polovicu 4. st. pr. K., mislim da se ne može isključiti mogućnost da je ta stambena arhitektura uništila neke starije grobove. Ipak, drugih, konkretnijih dokaza za to nema. Jedini grobni nalaz izložen u Muzeju grada Trogira potječe iz „helenističkih grobova“ negdje s Čiova. Nažalost, točna lokacija i kontekst nalaza su nepoznati. Mogućnost da se nekropola helenističkog Tragurija nalazila na Čiovu malo je vjerojatna. Ti su grobovi mogli eventualno pripadati nekom grčkom gospodarskom kompleksu, ako su helenistički Tragurini uopće imali na Čiovu svoje posjede, ili nekoj autohtonoj zajednici na otoku, koja je prihvatila elemente grčke civilizacije, bilo da se radi o ritusu, bilo samo o helenističkom materijalu kao prilogu u grobovima. Tim više što se u Muzeju grada Trogira nalazi i prapovijesni materijal koji također potječe iz grobova negdje na Čiovu, a poznata je i barem jedna gradina (Gradina) i nekoliko tumula. Nažalost, prapovijesna, odnosno željeznodobna naselja i njihove nekropole na području Trogira, ali i šire, na području srednje Dalmacije jako su malo istražene, tako da nam je pogrebni ritus željeznodobnih zajednica toga područja u potpunosti nepoznat. S druge strane, nekropole s područja Liburnije su jako dobro dokumentirane, te se jasno uočavaju grčki utjecaji u sahranjivanju u najmlađoj fazi liburnske kulture, od 4. do 1. st. pr. K., gdje se na nekropolama umjesto grobova sa zgrčenim pokojnicima, tipičnih za Liburne još od brončanog doba, pojavljuju obiteljske grobnice s ispruženim pokojnicima, karakteristične upravo za Isu.277 Činjenica da na području Liburnije nije

275

Pri istraživanju crkve sv. Dominika primjerice, voda se javljala već na 30 cm dubine! Vidi D. ČERINA, 2004, 151. 276

N. PETRIĆ, 1992, 35.

277

Š. BATOVIĆ, 1987, 355-356.

78

bilo grčkih kolonija govori, zapravo, o tome koliko su grčki utjecaji bili rašireni i grčka „moda“ općeprihvaćena. Grobni nalaz s Čiova čine glava terakotne figurice, nekoliko ulomaka ungentarija i tanjura, zdjela te dno skifosa ili pelike (Sl. 42). Je li u pitanju ista grobna cjelina, ili više njih, ili samo dio grobne cjeline, ne može se reći. No sam materijal se u osnovi podudara sa standardnim inventarom isejskih grobova.

Slika 42. Helenistički materijal s Čiova, stalni postav Muzeja grada Trogira (foto L. Paraman)

Tipičan isejski grob, odnosno grobnica je oblika sanduka. To je konstrukcija od četiri vertikalno postavljene kamene ploče, dvije duže, dvije kraće, s obično dvije poklopnice. Rjeđe se radi o zidanim i žbukanim grobovima ili o grobovima usječenim u živac. Pokojnik je polagan u većini slučajeva izravno u zemlju, ponekad i na podnicu od sitnoga morskog žala. Pokojnici su inhumirani u ispruženom položaju, a u grobnici se redovito pokopalo više pokojnika. Iznimka su dječji grobovi. Pokraj groba se na četvrtastoj bazi nalazio nadgrobni spomenik najčešće u obliku arhitektonski koncipirane stele, koje su se proizvodile u samoj Isi, o čemu je ranije bilo riječi. Pronađeni su i ulomci mauzoleja i druge nadgrobne arhitekture. Na nekropoli su se provodili i razni rituali vezani uz obrede pokapanja – uz grobove su pronađene skupine usitnjenih kućica morskih pužića, ulomci kuhinjskog posuđa, amfora i čaša, vjerojatno ritualno razbijeni. Dvije su karakteristike specifične za isejske grobove, a ostaju nepromijenjene od osnutka kolonije pa do pada Ise pod rimsku vlast. Jedna je pojava obiteljskih grobnica s više ukopa, što se odražava i na nadgrobnim spomenicima – stelama, gdje se uvijek spominje više imena u rodbinskim odnosima. Ta pojava, koja nije karakteristična za

79

grčki svijet, gdje su pokojnici pokapani obično pojedinačno,278 podrijetlo vjerojatno vuče iz lokalne tradicije autohtonog stanovništva. Druga specifičnost tiče se grobnih priloga, gdje je keramika daleko najbrojnija. Uz gotovo svakoga odraslog pokojnika stavljao se u grob uvijek isti broj i tip posuda: posude za piće – ojnohoa, pelike, skifos, te kozmetičke posude – lekitos, stamnos, ungentarij, rjeđe piksida. Ostali nalazi, poput terakota, svjetiljki, amfora, nakita i toaletnog pribora su znatno rjeđi.279 Slična situacija, barem što se priloga tiče, dokumentirana je i u nekolicini grobova pronađenih u Lumbardi. Tamo međutim nema pojave obiteljskih grobnica, već se isključivo radi o pojedinačnim grobovima. No to može biti i rezultat kratkotrajnosti same nekropole, a vjerojatno i naseobine – naime radi se o istovremenim grobovima iz prve polovice 3. st. pr. K, dakle iz vremena osnutka kolonije, a predstavljaju vjerojatno prve koloniste iz Ise.280 Kakva je situacija bila u Traguriju, je li pogrebni ritus bio sličan ili istovjetan s ritusom u Isi, ne znamo. Odgovor na ta pitanja mogu pružiti samo neka buduća arheološka istraživanja. Za sada jedina poveznica isejske i tragurijske nekropole je slučajno pronađen ulomak nadgrobne stele isejskog tipa (Sl. 32), ujedno i jedini fizički dokaz postojanja nekropole Tragurija. No u vezi s tim pitanjem moram spomenuti jedan kuriozitet koji spominje B. Kirigin obrađujući helenističke stele iz Narone. On naime donosi tekst M. Abramića koji pišući 1938. godine o stelama s nekropole u Budvi kaže: „To je oblik nadgrobnog spomenika grčkih malih gradova na Jadranu, kako ih kod nas nalazimo na nekropolama Isse (Vis), Traguriona (Trogir), Salone (Solin), Pharosa (Hvar) i Korkyre Melaine (Korčule).“281 No, od svih spomenutih lokaliteta, jedino su u Isi otkrivene stele takvog tipa (ne uzimajući u obzir recentni slučajni nalaz iz Trogira i jedan ulomak iz Salone) i nekropola uopće!282 Znači li to da je Abramić vidio stele na ovim nalazištima?! Teško da bi nešto takvo ostalo nezabilježeno. Vjerojatno je on, obzirom na stanje u Isi, pretpostavio njihovo postojanje i u drugim grčkim gradovima ili 278

Takva je situacija karakteristična primjerice i za Faros. Vidi B. KIRIGIN, 2004, 184-185.

279

M. NIKOLANCI, 1969, 57-90; N. CAMBI – B. KIRIGIN – E. MARIN, 1981, 63-83; B. KIRIGIN, 1985, 91-110; B. KIRIGIN – E. MARIN, 1985, 45-72; B. KIRIGIN, 1996, 95-96. 280

B. KIRIGIN, 1985, 98; I. BORZIĆ, 2007, 34-36.

281

Preuzeto iz B. KIRIGIN, 1980, 169, bilj. 4.

282

U Lumbardi je otkriveno tek 5-6 grobova bez nadgrobnih spomenika, iz Farosa je poznato više grobova na različitim lokacijama u Starom Gradu, ali s nadgrobnim spomenicima drugačijeg tipa od onih u Isi, dok iz Salone i Tragurija nisu uopće poznati helenistički grobovi. Vidi B. KIRIGIN, 1985, 98-99; B. KIRIGIN, 2004, 184-185.

80

emporijima na dalmatinskoj obali. S druge strane, M. Nikolanci ipak donosi ulomak stele iz Salone, koju je, kao spolij u zidu neke antičke građevine zapadno od teatra, pronašao 1933. godine upravo Abramić, tako da je doista i moguće da je prije 80-tak godina i negdje u Trogiru Abramić vidio nadgrobne spomenike.283 Ipak, što se Tragurija tiče, arheologija ostaje zakinuta za sve one informacije koje nekropola pruža. Jer upravo nekropola, paradoksalno, u nedostatku pisanih izvora, govori najviše o životu neke zajednice i pojedinaca unutar te zajednice. To vrijedi i za antički i za kasnije periode, a pogotovo za prapovijest. Na nekropoli se mogu iščitati informacije kako o pogrebnim običajima i vjerovanjima, dakle o duhovnom životu općenito, tako i o sociološkim, ekonomskim, te antropološkim aspektima nekog društva ili zajednice, te tako, zapravo, i pratiti njen razvoj i promjene u određenom vremenu. Kad je o helenističkom Traguriju i Tragurinima riječ, sve to ostaje nepoznato.

9.2. Kultovi O kultovima i božanstvima koja su se štovala u Traguriju također se malo toga može reći. O grčkom panteonu, odnosno kompleksnoj i složenoj religiji i mitologiji Grka mogle bi se napisati stranice i stranice. Čitav život Grka i drugih antičkih, ali i prapovijesnih naroda bio je prožet religijom, mitom, okružen raznim božanstvima, herojima, nimfama i drugim bićima – oni su bili svugdje oko njih i nije postojala jasna distinkcija sveto-profano. Bilo koja radnja i životna situacija bila je vezana uz bogove i božanstva i njihovu naklonost – od zasjedanja gradske skupštine do isplovljavanja i uplovljavanja broda u luku. Njima su se održavale svečanosti, festivali, igre i prinosile žrtve, odnosno darovi, a njihovi hramovi i svetišta nalazili su se kako u gradu, tako i u prirodi – u poljima i šumama. Hramovi su bili mjesta gdje su bogovi živjeli, a ne gdje su se štovali, a za njihovo štovanje brinuli su se svećenice (za božice) i svećenici (za bogove).284 Manje žrtve prinosile su se svakodnevno i u kućama, a svaka je kuća imala malo obiteljsko svetište. Sastavni dio tih radnji bile su žrtve ljevanice koje su se

283

M. NIKOLANCI, 1980, 220.

284

Vrhovni svećenici – hijeromnamoni spominju se na natpisima iz Ise, Tragurija, Kaštel Sućurca, Salone i Lumbarde. Oni su, osim zaduženja za kontrolu posjeda hramova, ujedno bili i godišnji magistrati, po kojima se ti natpisi i datiraju. Jedini spomen svećenika ili svećenice je na natpisu iz Kaštel Sućurca, gdje se spominje svećenica Damatrija, u službi, nažalost, nepoznatog kulta. Vidi B. KIRIGIN, 1996, 111.

81

prinosile i samostalno, svakodnevno – ujutro i uvečer, početkom svakog jela, za vrijeme odlaska ili povratka, a izlijevale su se na žrtvenik ili na zemlju.285 Iako su sve ove obrede upražnjavali sigurno i helenistički Tragurini, arheologija je potvrdila tek nekoliko aspekata njihova religijskog života. U prvom redu se to odnosi na tragove obiteljskog kulta, gdje su unutar stambene arhitekture pronađeni mali kućni žrtvenici, rustične izrade, kakvi su poznati iz Ise i Resnika – pravokutna ara s polukružnim ušicama u kući u jugoistočnom dijelu Kneževe palače te piramidalna ara s urezanim simbolima u crkvi sv. Sebastijana južno od trga. U blizini, južno od crkve sv. Marije pronađen je i keramički luterion, koji se također povezuje s kultnim radnjama.286 Keramičke posude s religijskim i mitološkim motivima te posude vezane uz kultne i svjetovne običaje (kernos, lebes gamikos), kakve su poznate u Isi, 287 u Traguriju nisu pronađene, osim ritona tipa ketos koji je pronađen u Kneževoj palači (Sl. 43), o kojemu je bilo riječi ranije.288 Ritoni su obično upotrebljavani u pogrebnim običajima, no N. Petrić ga, obzirom na mjesto nalaza, dovodi u vezu s nekakvim svečanostima. 289 O kakvim je svečanostima riječ može se samo nagađati.

Slika 43. Ulomak ritona tipa ketos (preuzeto iz N. PETRIĆ, 1992, 35, sl. 6)

285

B. KIRIGIN, 2004, 174-181.

286

Vidi gore, str. 73-74.

287

B. KIRIGIN, 1996, 101, 108-110.

288

Vidi gore, str. 11 i 78.

289

N. PETRIĆ, 1992, 35.

82

Koja su se božanstva štovala u Traguriju? Potvrdu za sada imamo samo za štovanje Here. Nalaz malog žrtvenika s početka 20. st., s Herinim prikazom i zavjetnim natpisom posvećenim Heri u depou votuma u jugozapadnom dijelu predvorja katedrale, kao i noviji nalaz edikule pronađene prilikom sondiranja zvonika katedrale, dozvoljavaju pretpostavku postojanja hrama na području katedrale, i to, kako se smatra, upravo Herina. 290 U jednoj trogirskoj ispravi iz 1329. godine spominje se još jedan grčki hram – „prope lacum ad fanum Gregum“. 291 Lacum je ovdje, zapravo, lokva, a pod tim imenom se spominje izvor Dobrić, 292 na kopnu nasuprot Trogiru, koji je bio glavni izvor vode za grad i okolicu, vjerojatno od antike do 1930. godine, kada je izgrađen vodovod.293 Pitanje je koliko se ova predaja može ozbiljno uzeti u obzir, no lako se može zamisliti postojanje jednog hrama ili svetišta u blizini glavnog izvora vode za cijelu zajednicu. Naime, uz vodu, izvor života, povezana su mnoga svetišta i božanstva još od prapovijesti. Koja su se božanstva od onih zabilježenih u Isi štovala i u Traguriju, teško je reći. U Isi najviše potvrda ima za kult Dioniza – njegovo ime je često na nadgrobnim spomenicima, a njegov lik i simboli pojavljuju se i na novcima Ise. Iako konkretnih potvrda za to nema, za pretpostaviti je da se ovaj kult povezan s uzgojem vinove loze štovao i u Traguriju, pogotovo s obzirom na raširenost kulture ispijanja vina. To bi potvrđivali i brojni ulomci Lamboglia 2 amfora, gnathia i reljefne keramike pronađeni u Trogiru.294 Vjerojatno su se, vezano uz obradu zemlje, štovale i nimfe, a pogotovo Demetra, božica poljodjelstva. Njihova svetišta su mogla postojati negdje u Malom polju. U Isi i Farosu štovala se i Afrodita, u Isi još i Perzefona, Demetra, Atena, Nika, Hermes i Artemida.295

290

Vidi gore, str. 42, 57-58.

291

Preuzeto iz T. BURIĆ, 2003a, 67, bilj. 9.

292

Vidi gore, str. 5.

293

T. BURIĆ, 2003a, 67, bilj. 9.

294

Jedan kipić Dioniza s tirsom i panterom potječe iz rimskog vremena, i datira se u sam početak 2. st. po. K. Pronađen je prije stotinjak godina oko 1 km istočno od Trogira, vjerojatno na položaju Brigi, uz cestu za Kaštela. Čuva se u Arheološkome muzeju u Splitu. Kontekst nalaza je zanimljiv – kipić je naime izlomljen i pohranjen u velikoj keramičkoj posudi, u sklopu nekropole, što upućuje na neke kultne radnje. Izrađen je od kararskog mramora, vjerojatno u rimskim radionicama koje su izrađivale skulpturu za dekorativne (vrtove, kuće i sl.) i skromnije kultne namjene. Vidi N. CAMBI, 1980, 959; N. CAMBI, 2002, 99 i sl. 135, 102. 295

B. KIRIGIN, 1996, 101-108; B. KIRIGIN, 2004, 176, 180.

83

Ni za Heraklov kult, jako raširen i omiljen kod Grka, pa tako i na istočnom Jadranu, 296 nema iz ovog vremena nikakvih potvrda. Na širem području Trogira pronađeno je do sada pet Heraklovih (rim. Herkul) spomenika, što žrtvenika, što reljefa, no svi potječu iz rimskog doba, uključujući vjerojatno i reljef Herakla u edikuli, pronađen južno od crkve sv. Marije. Najstariji od njih datira se u 1. st. po. K., vjerojatno u njegovu prvu polovicu, i predstavlja najraniji spomen Heraklova kulta na širem salonitanskom području. Štovanje Herakla u rimskom Traguriju, gdje se pretpostavlja postojanje jednoga gradskog te čak dva ili tri svetišta u polju, bilo je povezano s vađenjem kamena u kamenolomima na brdu Sutilija i u njegovoj okolici. Ista je situacija zabilježena i na Braču.297 Može li se štovanje tog kulta u Traguriju i na Braču dovesti u vezu sa štovanjem grčkog Herakla? To je pitanje još uvijek otvoreno. Štovanje još jednog kulta može se pretpostaviti u Traguriju, barem što se tiče onog dijela stanovništva koji se bavio pomorstvom. Radi se o Diomedovu kultu koji je bio raširen po cijelom Jadranu, od južne Italije (pogotovo u Dauniji) i Korkire, preko Ankone, Spine i Adrije, do ušća Timavija, a povezan je s transjadranskom trgovinom i plovnim putovima. Diomedovo svetište kod nas je otkriveno na Palagruži, koja se u izvorima spominje kao Diomedov otok, te u široj okolici Trogira, na rtu Ploča (promunturium Diomedis), 298 na području između Rogoznice i Marine, a postojalo je od kraja 4. st. pr. K. do 1. st. po. K.299

296

To potvrđuju i emisije novca s Heraklovim likom ili atributima, kao i ime jadranskoga grada Herakleje. Na Korkiri (Krfu) štovao se Heraklov sin Hilo, a kult Herakla bio je veoma raširen u južnoj Italiji te na Siciliji kod Grka, Oska i Latina. Vidi M. SANADER, 1994, 89, 94; R. KATIČIĆ, 1995, 387398. 297

J. JELIČIĆ, 1981, 97-104; M. SANADER, 1994, 87-114; J. JELIČIĆ-RADONIĆ, 2001-2002, 31-49; A. MILETIĆ, 2005, 133-139; D. MARŠIĆ, 2007, 111-128. 298

Plinije Stariji, Naturalis Historia, III, 141.

299

S. ČAČE, 1997, 22-27, 35-41; S. ČAČE – L. ŠEŠELJ, 2005, 163-169, 173, sl. 1.

84

10. GOSPODARSTVO

Kao i za pogrebne običaje i kultove, ne postoje konkretni arheološki podatci koji bi se ticali gospodarstva i ekonomije u helenističkom Traguriju. No ipak se o tom aspektu života može dosta toga reći, ponajprije analogijom na opći razvoj ekonomije u vrijeme helenizma u srednjoj Dalmaciji i istočnoj obali Jadrana općenito, te prema rezultatima arheoloških istraživanja helenističke Ise, Sikulija i drugih lokaliteta, kao i podataka za Tragurij koji se tiču kasnijih razdoblja antike i srednjeg vijeka. Nema sumnje da su glavne privredne grane u helenističkom Trogiru, kao i prapovijesnom bile stočarstvo i poljoprivreda. O stočarstvu na području Tragurija možda najbolje svjedoči samo ime grada, koje se tradicionalno dovodi u vezu s grčkim imenom za kozu/jarca – tragos. Uzgajale su se koze i ovce, a služile su za dobivanje vune, mlijeka i mliječnih proizvoda, u prvom redu sira, te kože i naravno mesa. Plodno trogirsko Malo polje sigurno je oduvijek bilo korišteno u poljoprivredne svrhe. U prapovijesno doba uzgajale su se vjerojatno žitarice i povrće. S dolaskom Grka na Jadran poljoprivreda se intenzivira, a glavne kulture postaju vinova loza i maslina, koje su i danas glavna poljoprivredna kultura u Malom polju. Iako postoje neke naznake da je vinova loza na istočnoj obali Jadrana bila poznata i prije grčke kolonizacije,300 činjenica je da tek od dolaska Grka na istočnu obalu Jadrana vinogradarstvo postaje jedna od glavnih poljoprivrednih grana, da bi u vrijeme helenizma kultura ispijanja vina postala općenita pojava. Brojni arheološki podatci, ali i povijesni izvori svjedoče da je glavni proizvođač vina na Jadranu bila Isa.301 Trgovina vinom i s njim povezanom finom keramikom, odnosno garniturama za pijenje, u srednjoj Dalmaciji i istočnojadranskom području općenito doživljava procvat u 2. i 1. st. pr. K. Brojni podmorski lokaliteti s teretom Lamboglia 2 amfora ukazuju na pomorske trgovačke rute kojima se vino prevozilo, dok nalazi na kopnu ukazuju na konačna odredišta amfora i keramike. Glavni kupci bile su autohtone zajednice – od Histra na sjeveru, preko Liburna, do Daorsa na jugu. Vino se, čini se, izvozilo i na suprotnu talijansku obalu, a

300

M. ZANINOVIĆ, 1996a, 386-393.

301

Proizvodnju vina u Isi, uz novac s prikazima grožđa, kratera i kantarosa, Dionizov kult i karakteristične pogrebne običaje, nesumnjivo potvrđuje brodolom u uvali Vela Svitnja na Visu s teretom Lamboglia 2 amfora koje odgovaraju onima proizvedenim u Isi. Agatarhid s Knida spominje u 2. st. pr. K. da je „vino iz Isse, otoka na Jadranskom moru, u usporedbi s drugima, bolje“ (Atheneus, I, 28, d 51). Vidi B. KIRIGIN – T. KATUNARIĆ – L. ŠEŠELJ, 2005, 9-11.

85

možda čak i do Aleksandrije.302 Upravo u uzgoju vinove loze B. Kirigin vidi i jedan od razloga isejske ekspanzije na srednjedalmatinsko kopno, odnosno na plodno područje Kaštelanskog zaljeva, čime bi karakter isejskih naselja na tom području bio ne trgovački, već primarno zemljoradnički – njihova glavna funkcija bila bi proizvodnja i izvoz vina.303 Uz vinovu lozu uzgajale su se sigurno i masline, koje su osim za konzumaciju služile i za dobivanje ulja, sapuna, u proizvodnji mirisa, u medicinske svrhe, te kao gorivo za rasvjetu. Uzgajale su se vjerojatno i žitarice – ječam i pšenica, te voće (smokve, šipak, jabuke...) i razno povrće koje je tada bilo poznato na Sredozemlju.304 Uz stočarstvo i poljoprivredu, sigurno je bilo razvijeno i ribarstvo. Međutim, konkretnih arheoloških podataka o uzgoju stoke, poljoprivrednih kultura ili ribarstvu u Traguriju, zapravo, nema. Naime, među materijalom pronađenim pri istraživanju gradske jezgre Trogira nigdje nije spomenut ni osteološki materijal, ni eventualni ekofakti, a zasigurno ih je bilo. Vjerojatno su se eksploatirale i šume na Čiovu, bogate kvalitetnim hrastom i česminom,305 a povezana s tim, sigurno je bila razvijena i brodogradnja. Nešto više podataka postoji za jedan drugi aspekt ekonomije, karakterističan upravo za antički Tragurij. Grad je u antici bio poznat po kamenu iznimne kvalitete. Plinije ga spominje kao Tragurium marmore notum,306 no ne radi se o mramoru, već o iznimno kvalitetnom vapnencu, kvalitetnijim čak i od bračkog. Vapnenac je prepoznatljiv po svojoj žućkastoj patini, po kojoj se i prepoznaje da je upravo od njega bilo sagrađeno sjeverno pročelje Dioklecijanove palače. Eksploatacija Trogirskih kamenoloma dosta je dobro potvrđena za rimsko doba – to nam potvrđuju epigrafički spomenici, kao i pokretni materijal pronađen u samim kavama, zatim štovanje kulta Herakla vezano uz vađenje kamena, te u novije vrijeme i otkriven ulaz u jednu od antičkih kava – u onu podno brda Sutilije u Segetu Donjem, tzv. Kučićevu kavu (Sl. 44). Uz nju, kava je postojala i nešto sjevernije, na predjelu Lavdir, gdje su pronađeni i nedovršeni kameni ulomci (primjerice sarkofazi), a južnije, bliže Malom polju, nalaze 302

B. KIRIGIN – T. KATUNARIĆ – L. ŠEŠELJ, 2005, 11-15, 17; Z. BRUSIĆ, 2009, 174.

303

B. KIRIGIN – T. KATUNARIĆ – L. ŠEŠELJ, 2005, 14. Takva situacija je, čini se, potvrđena za Sikuli. Vidi Z. BRUSIĆ, 2009, 172-174. O lokalnoj produkciji amfora i reljefne keramike u Traguriju zasad nema podataka, no prava analiza helenističkog materijala nije, zapravo, ni napravljena. 304

B. KIRIGIN, 1996, 84; B. KIRIGIN, 2004, 132-133.

305

I. BABIĆ, 1991, 12, 39.

306

Plinije Stariji, Naturalis historia, III, 141.

86

se još dvije kave, no za njihovu eksploataciju u antici još nema arheološke potvrde.307 Iako još nije arheološki dokumentirana, nema sumnje da eksploatacija trogirskih kamenoloma počinje već u vrijeme helenizma. Plinijev podatak se naime odnosi na mnogo starije razdoblje. Njegov izvor je po svoj prilici M. Terencije Varon (116.-27. g. pr. K.), za koga je podatak o kvalitetnom trogirskom kamenu već općepoznat u rimskom svijetu.308 Da eksploatacija kamena na istočnoj obali Jadrana počinje upravo dolaskom Grka potvrđuju i ostatci kamenoloma u Škripu na otoku Braču, koji samim svojim imenom nastalim od grč. skyrphai (kamen) svjedoči o njihovoj prisutnosti. 309 M. Suić čak smatra da je isejska infiltracija u Tragurij i bila motivirana vađenjem kvalitetnog kamena!310

Slika 44. Ulaz u rimski kamenolom, tzv. Kučićevu kavu na Sutiliji (foto L. Paraman)

Iako nikakve analize u tom pravcu nisu provedene, nema sumnje da je Tragurij izgrađen upravo kamenom sa Sutilije. Isto vrijedi i za helenističke kamene spomenike pronađene u Trogiru, primjerice malu aru s prikazom Here, koja je najvjerojatnije izrađena u nekoj 307

J. JELIČIĆ, 1981, 97-104; D. MARŠIĆ, 2004, 111-128. S rimskim kamenolomima u Traguriju povezana je najvjerojatnije i funkcija custos Tragurii, koja se javlja na jednom natpisu iz Salone, o čemu će biti više riječi na kraju ovog rada, a o razvijenom kamenoklesarstvu i klesarskim radionicama svjedoči i jedan kasnoantički nadgrobni spomenik iz 438. g. po. K., na kojem se spominje da je pokojnik sarkofag kupio a Proiecto lapid(ario) (CIL III, 14929). I sama etimologija imena Seget, kao i toponima Lavdir povezana je s iskorištavanjem kamenoloma u rimsko vrijeme – Seget od lat. seco 1. secui, secitum – sjeći, rezati, lomiti; Lavdir od lat. lapidaria. Vidi M. SUIĆ, 1993, 290-291. 308

M. SUIĆ, 1993, 291-292.

309

M. SUIĆ, 1993, 291. Grčka kamenoklesarska proizvodnja ima dugu tradiciju. Poznati su sirakuški kamenolomi i velike izgradnje koje je u Sirakuzi poticao Dionizije Sirakuški. Ta tradicija se, osnutkom grčkih kolonija Ise i Farosa upravo u njegovo vrijeme, prenosi i na našu obalu. Vidi M. ZANINOVIĆ, 1997, 38-42. 310

M. SUIĆ, 1993, 293.

87

od lokalnih klesarskih radionica koje su zasigurno postojale u gradu. Možemo pretpostaviti i da je kamen bio jedan od tragurijskih izvoznih proizvoda. Novija podmorska istraživanja na širem području Trogira upućuju na to da i srednjovjekovno morsko gospodarstvo na području Trogira, u prvom redu vađenje soli i uzgoj ribe, ima svoj kontinuitet još od antike. Močvarno područje oko Trogira bilo je izrazito pogodno za branje soli. Na području Pantana, 3 km istočno od Trogira, u srednjem vijeku nalazile su se solane, mlinovi i ribnjaci, poznati iz srednjovjekovnih i kasnijih isprava, a na branje soli oko samoga grada upućuje i toponim Soline, na kopnu nešto zapadnije od Trogira.311 Hidroarheološka istraživanja na području Pantana, te ne lokalitetima Brigi i Kopilica, između Pantana i Trogira, otkrila su ostatke drvenih konstrukcija i kamenog nasipa, uz obilje keramičkog materijala iz antike i ranog srednjeg vijeka. Metodom 14C su ostatci pojedinih drvenih konstrukcija datirani u 1. st. pr. K.312 Početci ovog gospodarstva, barem što se proizvodnje soli tiče, padaju moguće i ranije, u prapovijesno vrijeme. 313 Ipak, dok je ono koliko-toliko poznato za rimsko razdoblje,314 o predrimskom morskom gospodarstvu se jako malo i zna i piše. No razvijeno antičko morsko gospodarstvo, svoje početke sigurno ima u vrijeme helenizma. Iako su podatci o ekonomskom aspektu života u Traguriju poprilično šturi, može se zaključiti da u okviru procvata ekonomije u kasnom helenizmu, u kojem sudjeluju i jadranski Grci i autohtono stanovništvo i italski trgovci, i gospodarstvo u Traguriju doživljava procvat. Kao dio isejskog koinona, Tragurij je sigurno uživao sva ona trgovačka prava i privilegije koje je pod zaštitom Rima uživala i Isa. To nam najbolje potvrđuje Cezarov preskript iz Salone, o kojem će biti riječi u idućem poglavlju.

311

I. BABIĆ, 1991, 74 i bilj. 29, 88 i bilj. 177.

312

Jednodnevno podmorsko istraživanje na Pantanu proveo je 2003. godine S. Glušćević, te otkrio ostatke kamenog nasipa i konstrukcija od drvenih pilona i dasaka, koje podsjećaju na srednjovjekovne ribnjake ili solane. Slične konstrukcije pronađene su i na području Kopilice i Brigi prilikom rekognosciranja i zaštitnog istraživanja 2006. i 2007. godine, pod vodstvom I. Radić-Rossi. Tom prilikom su pronađeni i ostatci prošupljenih dolija, čija funkcija još nije u potpunosti razjašnjena, a najčešće se vezuju uz čuvanje ribe, uzgoj školjka i sl. Vidi I. RADIĆ-ROSSI, 2009, 494-498. 313

Sol je od najstarijih vremena bila vrijedna trgovačka roba, a posebno su o njoj ovisile stočarske zajednice, kakve su bile brončano i željeznodobne zajednice na istočnojadranskoj obali. Stoga M. Zaninović pretpostavlja proizvodnju soli na našoj obali već od prapovijesti, a trgovinu solju jednim od osnova napretka mnogih naselja na obali, uključujući i Tragurij, Epetij i Salonu. Iz srednjedalmatinskog primorja sol se preko Kliških vrata prevozila u stočarsku unutrašnjost, a moguće je, po Zaninoviću, čak i da je razlog upada Delmata kroz Kliška vrata 158. g. pr. K. bila upravo sol, odnosno njezin nedostatak. Vidi M. ZANINOVIĆ, 1996b, 394-399. 314

Novija hidroarheološka istraživanja u Kaštelanskom zaljevu potvrdila su postojanje brojnih antičkih gospodarskih i lučkih postrojenja na obali – od Trogira, Pantana i Divulja, preko Resnika, Kaštel Gomilice i Kaštel Sućurca, do Spinuta u Splitu. Vidi I. RADIĆ-ROSSI, 2009, 489-506.

88

11. TRAGURIJ KAO DIO ISEJSKOG KOINONA

Kao rezultat suživota i intenzivnih odnosa s autohtonim stanovništvom na kopnu i otocima, što sve više potvrđuju arheološka istraživanja, Isa se od 4. do 1. st. pr. K. razvila u jednu „državu“. Zaštićen rimskim savezništvom i slobodom, isejski je koinon obuhvaćao više gradova, naselja i zajednica na srednjedalmatinskom kopnu i otocima, a koje su se spram Ise nalazile u različitom statusu – bilo kao naseobine, emporiji ili posjed, bilo kao autohtone zajednice u njezinoj ingerenciji, ili možda u nekom obliku saveza (simahije) s njom. Neke su zajednice (primarno su to naseobine), po Suiću s Isom tvorile jednu širu, čvršću zajednicu, odnosno jedinstvenu državu – civitas, u sustavu simpolitije. Simpolitija znači da Isa – matična kolonija i njezine naseobine tvore jedinstveni polis s jedinstvenom upravom i administracijom, te jedinstvenom politikom, koju je vodila Isa kao hegemon te države.315 Koje su to sve zajednice, kakav je njihov odnos s Isom, te na kraju, kakav je odnos Tragurija s Isom? Kao isejske kolonije, odnosno naseobine u literaturi se, uz Tragurij, uvijek spominju Lumbarda na Korčuli i Epetij. Lumbarda je osnovana, kao što smo vidjeli, negdje sredinom 3. st. pr. K. u želji za kontrolom Pelješkog kanala, odnosno plovnog puta za Naronu. No naselje, po svemu sudeći, nije zaživjelo. Osim samog dekreta o osnutku naseobine, arheoloških dokaza o njezinu postojanju zapravo nema, budući da je ona najvjerojatnije nestala u turbulentnim zbivanjima u drugoj polovici 3. st. pr. K. vezanim uz Ilirske ratove, nakon čega se isejski interes usmjerava isključivo na područje širega Kaštelanskog zaljeva.316 Postojanje kolonije u Epetiju je također pod upitnikom. Epetij se naime spominje kod Polibija 160. g. pr. K. u istom kontekstu kao i Tragurij (dakle kao polis u savezu s Isom), vezano uz I. rimsko-delmatski sukob. No, kao i kod Lumbarde, arheološki dokazi o postojanju kolonije, odnosno helenističkoga grada nedostaju. U novije se vrijeme tim pitanjem pozabavio D. Maršić. Za razliku od svih naših autora, koji se uglavnom usputno dotiču tog pitanja, on smatra, čini se opravdano, da do osnivanja kolonije u Epetiju ili nije došlo ili je ona bila kratkog vijeka, odnosno da se Isejci, ako i jesu došli u posjed grada ili u savezništvo s njim, nisu

315

Takvih je država bilo više na području helenističkog Istoka, kao i na području kasnije rimske provincije Galije – primjer je grčka Masalija i njezine subkolonije. Vidi M. SUIĆ, 1973, 182; M. SUIĆ, 1993, 287. 316

Detaljnije vidi I. BORZIĆ, 2007, 34-43.

89

zadržali dovoljno dugo da bi razvili osnovne institucije grada ili barem ostavili nekog većeg traga. Glavni argumenti za to su činjenica da Strabon u 1. st. pr. K., koji kako smo vidjeli izričito spominje Tragurij kao isejsku naseobinu, uopće ne spominje Epetij,317 te potpuni nedostatak arheološke potvrde za postojanje isejskog elementa u Epetiju.318 Stoga Maršić, povodeći se za Strabonom, iznosi mišljenje da je Epetij, ako je i bio u posjedu Ise, moguće stradao u nekom od delmatskih napada 158. g. pr. K. ili kasnije, odnosno da je došao, zajedno sa Salonom u posjed Delmata.319 M. Suić iznosi tezu da Epetij nije bio naseljen Isejcima već samo u njihovu posjedu, čemu bi u prilog išla činjenica da Plinije Stariji, za razliku od Ise i Tragurija, Epetij ne spominje kao (oppidum) civium Romanorum, a njegovo spominjanje među autohtone zajednice ex insulis koje pripadaju salonitanskom sudbenom konventu – dakle kao otočnog naselja, iako je smješten na poluotoku – bio bi odraz donedavne ovisnosti o Isi.320 Prisutnost isejskog elementa na području Kaštelanskog zaljeva poznata je već odavno i potvrđena višestruko grčkim natpisima pronađenim u Solinu i njegovoj okolici. No o samoj predrimskoj Saloni se, zapravo, jako malo zna.321 Iako natpisi nesumnjivo dokazuju isejsku ingerenciju nad tim područjem, sam položaj Salone spram Ise, odnosno je li Salona bila isejski posjed, emporij ili kolonija i na koje se to vrijeme odnosi, pitanje je koje još nije riješeno.322 Novija istraživanja ukazuju na to da se Salona 317

„Zatim slijede ostali otoci, a najčuveniji su Isa, Tragurij, naseobina Isejaca, Faros prije nazvan Paros, naseobina Parana, iz kojeg je i Demetrije Faranin. Zatim slijedi obala Delmata i njihovo pristanište Salona.“ Strabon, Geographica, VII, 5, 5. Prijevod preuzet iz D. MARŠIĆ, 1997, 54. 318

Osim nešto helenističke keramike, nije pronađen niti jedan grčki natpis, ili trag grčkog onomastika na 74 rimskodobna napisa iz Epetija (osim jednog, svi su natpisi pisani latinskim jezikom, a imena orijentalnog podrijetla javljaju se većinom na natpisima iz vremena kasnog principata). Ostatci bedema, koje je A. Faber datirala u 3. st. pr. K., kao i Tragurijske, također se ne mogu sa sigurnošću pripisati ovom razdoblju, a nisu pronađeni ni ostatci grčke nekropole. Vidi D. MARŠIĆ, 1997, 56-65. Jedini grčki natpis na kojemu bi se, po restituciji, spominjali i Epetini je Cezarov preskript iz Salone (vidi dolje). 319

D. MARŠIĆ, 1997, 54-58.

320

Plinije Stariji, Naturalis historia, III, 142; S. ČAČE, 1992a, 35; M. SUIĆ, 1993, 293, bilj. 33.

321

Grčki natpisi pronađeni su Splitu (vjerojatno iz Salone), Kaštel-Sućurcu, na lokalitetu Miri u Donjekaštelanskom polju, te u Kaštel Novom (vjerojatno povezan s naseljem u Sikulima), dok iz same Salone potječe ulomak natpisa datiran hijeromnamonom, zatim ulomak već spomenute stele isejskog tipa, te Cezarov preskript iz 56. g. pr. K. Vidi M. NIKOLANCI, 1980, 212 i 220-221; D. MARŠIĆ, 1997, 56 (s literaturom). I najnoviji grčki natpis pronađen u Vranjicu, a koji vjerojatno potječe iz okolice Salone, čini se, dodatno komplicira situaciju. Preliminarna analiza natpisa naime upućuje na dataciju u 4. st. pr. K. i moguću povezanost s grčkom kolonijom u Farosu (natpis je pisan izgleda jonskim dijalektom!). Vidi I. RADIĆ-ROSSI, 2009, 499, bilj. 28 i 29. 322

Strabon naime spominje Salonu kao delmatsku luku – epineion (vidi gore, bilj. 317). U Saloni prezimljuje i konzul Cecilije Metel tijekom rata s Delmatima 119./8. g. pr. K., da bi je Rimljani definitivno zaposjeli 78.-76. g. pr. K. pod G. Koskonijem. Vidi S. ČAČE, 1991, 69. Upravo zbog toga većina autora smatra da je Salona bila delmatsko središte, u koje su se Isejci infiltrirali tek u 1. st. pr. K. (vidi M. ZANINOVIĆ, 2004, 30). S druge strane, neki autori čak smatraju da je u Saloni postojalo isejsko

90

razvila iz više manjih naselja, čije je središte s vremenom postao emporij – luka. Naselje se razvija od 2. st. pr. K.,323 kada se Salona prvi put i spominje u antičkim izvorima, a zbog svog iznimnoga prometnog položaja na jedinom prolazu prema delmatskoj unutrašnjosti – Kliškim vratima, uslijed ubrzanog razvoja u kojem su svoje interese imali i Isejci i Delmati i Rimljani, na prijelazu u novu eru postaje i metropolom rimske provincije Dalmacije. U novije vrijeme otkriven je i isejski emporij u Sikulima, odnosno u Resniku. Iako Sikule prvi spominje tek Plinije Stariji vezano uz događaje sredinom 1. st. po. K.,324 novija istraživanja pokazuju da se naselje i luka snažno razvijaju u 2. i 1. st. pr. K., zahvaljujući izvozu vina i uz njega vezanu lokalnu keramičarsku produkciju, u prvom redu amfora i garnitura za pijenje – kantarosa i reljefne keramike. Najvjerojatnije se tu radi o jednom miješanom naselju s autohtonim i isejskim elementom, koji je bio pod isejskom upravom, odnosno unutar isejske države.325 Otkrićem Diomedova svetišta na rtu Ploča, na Hilejskom poluotoku, koje je trajalo od kraja 4. st. pr. K. do 1. st. po. K. s vrhuncem u 2. i 1. st. pr. K., a koje su osnovali Isejci, područje isejske domene proteže se i zapadno od Tragurija. Vjerojatno su Isejci uspostavili i bliske odnose s autohtonim stanovništvom Hilejskog poluotoka, sa svrhom uspostave kontrole nad otvorenim morem uz Hilejski poluotok, te osiguranja sigurne navigacije dalje uz istočnojadransku obalu, do Caput Adriae.326 Iz arheoloških nalaza vidljivo je da je čitavo plodno područje Kaštelanskog zaljeva bilo u domeni isejske države. No što je s otocima? Već je M. Suić iznio Momsenovo mišljenje da su otoci Brač i Šolta bili u posjedu Ise.327 U novije je vrijeme tu pretpostvku razradio S. Čače. Naime, obzirom da Solentine, stanovnike Šolte, kao posebnu zajednicu spominje Plinije Stariji nabrajajući zajednice koje pripadaju

naselje, osnovano u isto vrijeme kada i Tragurij, Epetij i Sikuli – krajem 3. i početkom 2. st. pr. K. (vidi B. KIRIGIN – T. KATUNARIĆ – L. ŠEŠELJ, 2005, 14). 323

Najstarije središte Salone se po N. Cambiju nalazi na mjestu znanom kao Urbs vetus, a što bi potvrđivao ostatak bedema iz 2. st. pr. K. (?) sjeverno od Porta Caesarea, te rezultati istraživanja na forumu krajem 60-ih i početkom 70-ih godina prošlog stoljeća, koja su iznijela na vidjelo ostatke helenističke arhitekture i helenistički keramički materijal, dijelom i isejske provenijencije. Međutim, najnovija istraživanja na Manastirinama, gdje su pronađeni ostatci helenističke arhitekture, odnosno sloj iz helenističkog vremena pokazuju da pitanje predrimske Salone još nije ni izdaleka riješeno. Vidi N. CAMBI, 1991, 12-16; N. DUVAL – E. MARIN, 2000, 105, 117, 158-159. 324

Plinije Stariji, Naturalis historia, III, 141.

325

Z. BRUSIĆ, 2008, 170-175.

326

S. ČAČE – L. ŠEŠELJ, 2005, 167-169.

327

M. SUIĆ, 1959, 172.

91

salonitanskom konventu,328 Čače smatra da se tu radi ili o zajednici još jedne isejske naseobine, s nešto jačom primjesom autohtonog elementa, ili o heleniziranoj autohtonoj zajednici koja se integrirala u isejski koinon, čuvajući Isejcima zapadni pristup u Kaštelanski zaljev. Ona je nakon građanskog rata 47. g. pr. K. kao posebna općina bila podložna, a negdje od 1. st. po. K. i pravno podređena koloniji u Saloni.329 Za Brač (Bratiju), za koji je izvjesno da ga Grci nikad nisu kolonizirali, Čače smatra da je prvotno bio moguće pod Farosom, zatim pod ilirskim vladarima, a nakon poraza Gencija 167. g. pr. K., „kao i druga područja srednje i južne Dalmacije, u posjedu jedne ili više domaćih zajednica koje su se našle pod rimskom zaštitom“, ili moguće u savezu s Isom. 330 Tome bi u prilog išlo i Suićevo mišljenje da su Grci na Braču eksploatirali kamenolome.331 M. Kozličić, povodeći se za Plinijevim spominjanjem otoka Bove (Čiova) i Bratije nasuprot Traguriju,332 a čiji je izvor moguće Varon, smatra čak da su ti otoci, a s njima vjerojatno i Šolta, u nekakvoj administrativnoj vezi s Tragurijem.333 S. Čače zaključuje da su autohtone zajednice na području srednje Dalmacije uspostavile snažne veze s Isom, te da su neke, primjerice Solentini, a vjerojatno i zajednice na Braču i na srednjedalmatinskom kopnu, duž primorja od Žrnovnice na istoku do Rogoznice i Primoštena na zapadu, ulazile i u neki trajniji savez (simahiju) s Isejcima. Jedino je tako, smatra Čače, moguće objasniti jakost i brojnost isejske flote početkom 2. st. pr. K., koja se spominje u povijesnim izvorima.334 Kakav je bio položaj Tragurija unutar jednog takvog koinona? Smatra se da je Tragurij, kao kolonija, bio s Isom u simpolitiji, odnosno činio jedinstven polis – državu, s isejskom upravom na čelu. Potvrda za takav odnos bilo bi spominjanje Tragurija kao grada u savezu s Isom kod Polibija, te kao isejske naseobine kod Strabona, zatim grčki natpis iz Trogira na kojem se spominju isejski magistrati i grčki natpis iz Salone, tzv. Cezarov preskript, na kojem se uz Isejce spominju i Tragurini, te Plinijevo spominjanje Ise i Tragurija kao (oppida?) civium Romanorum. 328

Plinije Stariji, Naturalis historia, III, 142.

329

U prilog toj tezi idu i tragovi parcelizacije u polju oko Grohota na Šolti, a koji moguće ne odgovaraju poznatim modulima rimske centurijacije. Vidi S. ČAČE, 1992a, 37-40. 330

S. ČAČE, 1992a, 37; S. ČAČE, 1997-1998, 80.

331

M. SUIĆ, 1993, 289.

332

Plinije Stariji, Naturalis historia, III, 152.

333

Kozličić smatra da Plinije opisuje realnu situaciju koja je prisutna u njegovo vrijeme, ali ima ishodište barem u 1., a možda i u 2. st. pr. K. Vidi M. KOZLIČIĆ, 1990, 273-275, posebno bilj. 205 i 206. 334

S. ČAČE, 1999, 80; S. ČAČE – L. ŠEŠELJ, 2005, 168. Vidi str. 21, bilj. 83.

92

Grčki natpis iz Trogira datiran je hijeromnamonom, te kolegijem pet logista i gramatejem (tajnikom).335 Osim važnosti za utvrđivanje odnosa Tragurija s Isom, natpis je od velikog značaja i za rekonstrukciju političkog uređenja Ise – to je naime jedini spomen funkcije gramateja te točnog broja kolegija logista na ovim prostorima.336 Budući da je Tragurij bio isejska naseobina, po većini autora, svi magistrati koji se spominju na trogirskom natpisu su isejski magistrati, odnosno magistrati isejskog polisa, države.337 No, obzirom da su dvojica logista koja se spominju na natpisu ilirskog podrijetla (Oltion i Salas), neki autori smatraju mogućim i da se radi o lokalnim predstavnicima, organima gradske uprave, dok bi hijeromnamon bio predstavnik isejske vlasti, po čemu bi narav vlasti u Traguriju bila dualistička. Slično i L. Bracessi pomišlja na dvostrano uređenje Tragurija s Isom (amifizonija).338 Međutim, imena ilirskog podrijetla na isejskim epigrafičkim spomenicima – u Isi, Lumbardi te Saloni, su relativno česta, bilo da se radi o imenima italskog odnosno mesapskog, bilo istočnojadranskog podrijetla, a njihova pojava je samo još jedan od dokaza o simbiozi isejskih Grka i autohtonog stanovništva koje se uklopilo u njihov koinon i u njemu vjerojatno aktivno i sudjelovalo.339 Što se funkcije gramateja tiče, B. Kirigin navodi da su u grčkom svijetu, osim državnog tajnika, postojali i grammatei tou koinou, odnosno tajnici federalnih gradova, te je moguće da su takvi tajnici postojali i u Isi, odnosno u njezinim naseobinama i emporijima, ili je jedan grammateos iz Tragurija obavljao tu dužnost i bio nadležan za isejske posjede na kopnu.340

335

Vidi str. 52-54. Natpis se u literaturi, obzirom da je pronađen u blizini gradskih vrata i bedema, često vezuje upravo za odluku o osnivanju naseobine i izgradnju bedema (vidi N. CAMBI, 1980, 951). Zanimljivo je da nigdje u literaturi nisam naišla barem na približnu dataciju natpisa na temelju epigrafičkih svojstava. 336

Političko uređenje Ise i njezine države može se donekle rekonstruirati na temelju sačuvanih natpisa na kojima se spominju nekakve funkcije vlasti. Isa je kao dorski polis bila podijeljena u tri dorske file – Dimane, Hile i Pamfile. Narodna skupština (damos) koju čine te tri file brinula se o zakonodavstvu, obrani, vanjskim poslovima, sigurnosti poretka i sudila je za teže slučajeve zločina. Skupština je vjerojatno birala vijeće pedesetorice, kakvo je postojalo i u Sparti, a koje je bilo zaduženo da prati državne poslove i priprema odluke za skupštinu. Između skupštine i vijeća bio je vjerojatno postavljen gramatej (biran vjerojatno na godinu dana, brinuo je o državnim dokumentima), a iz vijeća pedesetorice vjerojatno su birani i logisti koji su kontrolirali poslovanje magistrata (u Isi ih je bilo pet, kao i u Delosu, dok ih je u Ateni primjerice bilo deset) i izrađivali logističke zakone. Najvažniji izborni magistrati bili su hijeromnamoni (eponimni magistrati, te vrhovni svećenici i vjerojatno suci), arhonti (najviši organi izvršne vlasti) i stratezi (moguće da je po jedan biran iz svake file, kao primjerice u Ateni gdje je bilo deset fila i deset stratega), koje je možda izravno birala skupština. Vidi B. KIRIGIN, 1996, 86-90. 337

B. GABRIČEVIĆ, 1968, 15; N. CAMBI, 1980, 951; D. RENDIĆ-MIOČEVIĆ, 1988, 11.

338

D. RENDIĆ-MIOČEVIĆ, 1952, 47. D. MARŠIĆ, 1997, 57, bilj. 52 (s literaturom).

339

D. RENDIĆ-MIOČEVIĆ, 1952, 28-29.

340

B. KIRIGIN, 1996, 87.

93

Tragurij se spominje na još jednom grčkom natpisu iz Salone, vezanom uz isejsko poslanstvo Cezaru u Akvileju 56. g. pr. K. Natpis, odnosno preskript odluke G. Julija Cezara nije sačuvan u cijelosti. Sastoji se od tri dijela: od uvodnog dijela (preambula), odnosno protokola u kojem su navedena i rimska i isejska datacija, mjesto (Akvileja), imenovani izaslanici Tragurija, namjesnik Ilirika prokonzul Gaj Julije Cezar, te predstavnik Ise Gaj Gavenije, koji se obraća Cezaru u vezi sa slobodom Isejaca i prijateljstvom Rimljana i Isejaca, zatim ulomka A (inv. br. 2323) od kojeg je sačuvan samo središnji dio, na kojem se sa sigurnošću čitaju imena Tragurina, Isejaca i Jadastina, te eshatologa (ulomak B, inv. br. 504) na kojem se, čini se, potvrđuju posjedi i prava Isejaca.341 Za Tragurij je najvažniji ulomak A (Sl. 45).

. . . . . . . .ν κ. . . . . . . . . . . . . . .ορίων . . . . . . . . Τραγο]υρινοι κ[αι .. ... Іα]δαστιν[οι . . . . . . . . . ει σι ν γα ρ . . ... . . . . . μετα συμ. . . . . . . . . . . .πει συ Ισ[σαίοις . . . . . .ου Μανίου . .342 Slika 45. Ulomak A (preuzeto iz BRUNŠMID, 1998, 45, br. 31)

Ime Tragurina prvi je pročitao M. Abramić, dok je D. Rendić-Miočević natpis povezao s teritorijalnim razgraničenjem između Tragurija, grada koji je u savezu (simahiji) s Isom, te autohtone zajednice Jadastina na području oko rijeke Jadro. Takvim je čitanjem natpisa ukazao i na to da su grčki poslanici koji se spominju u preambuli natpisa upravo Tragurini, jer Isu naime zastupa Gaj Gavenije.343 Međutim, nakon što je nepobitno dokazao da su Jadastini stanovnici Jadera (Zadra), M. Suić je predložio i novu restituciju natpisa – prijevod glasi: „....dobili su oprost od (plaćanja) emporija (lučke carinske pristojbe – op. a.) Isejci i s njima Tragurini i Epetini, a od Rimljana Iadastini i Salonitanci. Naime, Tragurini i Epetini su preko simpolitije u

341

S. ČAČE, 1999, 72-73.

342

Preuzeto iz D. RENDIĆ-MIOČEVIĆ, 1950, 31.

343

M. ABRAMIĆ, 1926, 5; D. RENDIĆ-MIOČEVIĆ, 1950, 30-33; D. RENDIĆ-MIOČEVIĆ, 1988, 13.

94

zajednici, pa zajedno s Isejcima mogu ploviti nesmetano po Manijskom zaljevu.“344 Po Suiću, radi se dakle o regulaciji odnosa unutar Manijskog (Salonitanskog) zaljeva, odnosno u salonitanskoj luci, između isejskih Grka i gradova koji su s njima u savezu te italskih doseljenika, odnosno konventa rimskih građana u Saloni i Jaderu, koji ugrožavaju njihova prava i interese na tom području, a uslijed čega i Isa, ubrzo nakon toga, gubi svoju autonomiju te potpada pod Rimsku državu.345 Suićevu interprataciju, o kojoj će biti govora u sljedećem poglavlju, u novije je vrijeme doveo u pitanje S. Čače, upućujući na jedan širi kontekst i složenije odnose na srednjedalmatinskom području, u koje su, osim Isejaca i Rima (konventa u Saloni), upleteni ne rimski građani već Liburni iz Jadera,346 a koji se tiču i plovnog puta za emporij u Naroni,347 odnosno Pelješkog kanala (Manijski zaljev u pravom smislu), kao i drugih prava i povlastica o kojima možemo samo nagađati.348 Spomen Epetina u simpolitiji s Isom, na temelju svega rečenog o Epetiju, je i više nego upitan, te je sasvim moguće da se na natpisu spominju i neke druge zajednice, moguće stanovnici predrimskih Sikula ili nekih drugih zajednica koje su u savezu (simahiji) s Isom. Utoliko je jednako moguće i Rendićevo razrješenje slova σιμ- u simahiju, i Suićevo u simpolitiju.349 Zbog jako loše sačuvanosti samog natpisa sve predložene interpretacije predstavljaju samo jednu moguću rekonstrukciju i odnosa i zajednica koje se na natpisu spominju – a jedino što je sigurno jest spominjanje Tragurina, Jadastina i Isejaca, te nekakvih prava vezanih uz Manijski zaljev. Moguće je i da Tragurij, ako su tri grčka poslanika doista Tragurini, u pregovorima nastupa kao samostalan polis u savezu s Isom, što bi značilo da je Tragurij, kao važno naselje, nekada u 1. st. pr. K. moguće imao i određenu autonomiju spram Ise, a to bi možda potvrđivao i njegov status krajem 1. st. pr. K. i početkom 1. st. po. K., kada je Tragurij, kao i Isa, (oppidum?) civium Romanorum.350 No o tome će biti riječi u idućem poglavlju.

344

M. SUIĆ, 1973, 190.

345

M. SUIĆ, 1973, 181-194.

346

Liburni su vjerojatno od kraja 2. st. pr. K. rimski socii. Vidi S. ČAČE, 1991, 55-76.

347

Novijim istraživanjima u Naroni otkriveni su ostatci emporija iz druge polovice 2. st. pr. K., s helenističkim materijalom, dijelom i isejske provenijencije. Vidi E. MARIN, 2002, 418-421. 348

S. ČAČE, 1999, 72-81.

349

D. RENDIĆ-MIOČEVIĆ, 1952, 31-32; M. SUIĆ, 1973, 190.

350

Plinije Stariji, Naturalis historia, 141 i 152.

95

12. TRAGURIJ UNUTAR RIMSKE DRŽAVE

Rimsko prodiranje na istočnu obalu Jadrana, kako smo vidjeli, počinje još u drugoj polovici 3. st. pr. K. Taj proces, dug oko dva i pol stoljeća, traje od osnivanja kolonije u Brundiziju 246. g. pr. K. do okončanja Batonova ustanka 9. g. po. K., a obilježen je nizom ratnih pohoda koji će na kraju završiti konačnom okupacijom i pacifikacijom istočne obale Jadrana, te uklapanjem Ilirika u Rimsku državu.351 Nakon poraza Gencija 167. g. pr. K. te sukoba s Delmatima 155. g. pr. K. i Ardijejcima 135. g. pr. K., Rim je uspostavio kontrolu nad cijelim južnojadranskim područjem, južnom Dalmacijom i dijelom srednje Dalmacije. Osnivanjem Akvileje 181. g. pr. K., te konačnim pokoravanjem istočnoalpskih naroda, te Histra i Japoda pohodom G. Sempronija Tuditana 129. g. pr. K., Rimska država uspostavlja nadzor nad cijelom istočnom obalom Jadrana. Po svoj prilici tada i Liburni postaju rimski saveznici.352 Ipak, sve do građanskih ratova sredinom 1. st. pr. K., odnosno do Cezarove diktature rimska se vlast smatrala samo nominalnom i ticala se uglavnom prikupljanja poreza od pokorenih zajednica.353 Isa je, kao rimski saveznik i autonoman polis, zajedno sa svojim koinonom, predstavljala oazu na teritoriju rimske provincije. Bila je, po M. Suiću, oslobođena svih poreza i davanja Rimskoj državi (civitas libera et foederata), te je slobodno razvijala svoje ekonomske i trgovačke interese.354 No situacija se u 1. st. pr. K. bitno promijenila. Isa je naime u građanskom ratu između Cezara i Pompeja polovicom 1. st. pr. K. stala na stranu Pompeja i zajedno sa zajednicama unutar njezine države izgubila samostalnost i bila uklopljena u Rimsku državu. Razlozi zbog kojih je Isa stala na Pompejevu stranu povezuju se sa sve većim priljevom italskog stanovništva i njihovim postupnim preuzimanjem ekonomskog i trgovačkog primata na našoj obali. Naime, paralelno s aktivnostima rimske vojske i s tim povezanim otvaranjem novih tržišta na novoosvojenim područjima na Jadranu, a čemu je pridonosio i saveznički odnos dviju trgovačkih sila – Ise i Farosa s Rimskom državom, od kraja 3. i početka 2. st. pr. K. počinje i doseljavanje rimskih građana na 351

M. KOZLIČIĆ, 1990, 187.

352

S. ČAČE, 1991, 55-71.

353

I. BORZIĆ, 2007, 47.

354

M. SUIĆ, 1973, 182-184.

96

istočnu obalu Jadrana.355 U prvom redu radi se o trgovcima (negotiatores) i drugim nosiocima novčanog poslovanja i pomorskog prometa, koji naseljavaju sva veća središta i trgovačke gradove na Jadranu – primjerice Isu i Naronu,356 a vjerojatno i Tragurij,357 Salonu i druge centre na obali. Istovremeno, stižu i porezni zakupnici (publicani) zaduženi za prikupljanje državnog poreza od pokorenih zajednica.358 U 1. st. pr. K. doseljavanje rimskih građana se intenzivira, posebno za prokonzulata Gaja Julija Cezara u Iliriku (od 59. g. pr. K.), u čije vrijeme pada i prvi pokušaj teritorijalnog i administrativnog uređenja, kao i političko prodiranje Rima u provinciju Ilirik. On, u skladu sa svojom proplebejskom politikom, planski naseljava rimske građane koji u glavnim trgovačkim središtima formiraju posebne konvente, municipalne zajednice s vlastitom upravom i administracijom, koje su, zapravo, dio Rimske republike. Njihovo postojanje je potvrđeno u Saloni, Naroni, Epidauru, Lisosu i dr.359 Ti prvi rimski kolonisti bili su upravo negotiatores i publicani, pripadnici rimskog plebsa. 360 Oni čine glavni oslonac u rimskom ovladavanju ovim prostorom – unose novitete u poljoprivredi, novčarskim poslovima i bankarstvu, te ubrzo preuzimaju primat nad trgovinom i cjelokupnom ekonomijom na istočnoj obali Jadrana. Na taj način dolaze u sukob s lokalnim zajednicama koje su do tada vodile tržište, a u slučaju srednje

355

O tim kontaktima ponajviše svjedoči velik broj rimskoga republikanskog novca – pojedinačno ili u ostavama – otkriven na dalmatinskim otocima, obali i u unutrašnjosti. Vidi B. KIRIGIN, 1996, 51. 356

Prisutnost italika u Naroni potvrđuju i stele isejskog tipa, s latinskim natpisima, od kojih jedna ima i oblik zabata karakterističan za rimski kulturni krug, a koji se javlja i u Isi na jednoj steli, ali s grčkim natpisom. Stele se datiraju u 2. i 1. st. pr. K. Vidi B. KIRIGIN, 1980, 170-171. 357

Italske utjecaje u Traguriju potvrđuju ulomci moguće pompejanske keramike iz 2. st. pr. K., kao i rana terra sigillata iz 1. st. pr. K., te nalazi rimskoga republikanskog novca. Vidi B. KIRIGIN, u tisku, 4-5; V. KOVAČIĆ, 2002, 381. 358

Nakon rimskog osvajanja Makedonije 167. g. pr. K. građani Italije su oslobođeni plaćanja zemljišnog poreza, te je sva porezna obveza pala na zajednice u novoosvojenim područjima. Publikani samostalno ili u udruženjima (societates vectigalium publicanorum) sklapaju s državom ugovore o sakupljanju poreza u pojedinim regijama. No njihovo se ponašanje prema autohtonim zajednicama koje su bile dužne plaćati tribut često pretvaralo u pljačku i lihvarstvo, što je u konačnici i dovodilo autohtone zajednice u ponovni sukob s Rimskom državom (primjerice sukob s Ardijejcima 135. g. pr. K.). Koliko je njihova pljačka i nezasitnost bila velika, a oni omraženi, govori i podatak da je Mitridat VI. Eupator 80-ih godina pr. K., za vrijeme Mitridatskih ratova pobio na tisuće rimskih građana – publikana i njihovih obitelji, a rimskog poslanika Manija Akvilija ugušio rastaljenim zlatom. Vidi M. SUIĆ, 1973, 185; M. SUIĆ, 2003, 155; I. BORZIĆ, 2007, 40-41. 359

U Isi se također nastanjuje veći broj rimskih građana. U Cezarovo vrijeme (između 55. i 50. g. pr. K.) Isa ima patrona utjecajnog rimskog građanina, Cezarova legata Kvinta Numerija Rufa, a u isejskom poslanstvu Cezaru u Akvileju isejske interese zastupa rimski građanin iz Ise, Gaj Gavenije. Vidi B. GABRIČEVIĆ, 1970, 553-557; M. SUIĆ, 1993, 287, bilj. 6. 360

Iz Svetonijeva djela je poznato da je Cezar u svojim provincijama stimulirao razvijanje trgovine s autohtonim stanovništvom, te da je osnivao carinske postaje, čije postojanje M. Suić pretpostavlja i u Saloni. Vidi M. SUIĆ, 1973, 187-188; M SUIĆ, 2003, 156.

97

Dalmacije to je bila upravo Isa. Smatra se da takvo jedno stanje odražava upravo Cezarov preskript, odnosno da Isejci šalju poslanstvo prokonzulu provincije u Akvileju 56. g. pr. K. zbog kršenja njihovih prava u slobodnoj trgovini na području Kaštelanskog zaljeva, i to od strane konventa rimskih građana u Saloni, 361 a njihovo ugrožavanje isejskih ekonomskih i trgovačkih, odnosno „životnih“ interesa, a moguće i nepoštivanje Cezarovih odluka bio bi i razlog pristajanja Ise 49. g. pr. K. ne na stranu Cezara, koji je i imao veliku potporu u redovima rimskog trgovačkog sloja, već na stranu Pompeja.362 Nešto drugačije stanje stvari prikazuje S. Čače. Pišući o Manijskom zaljevu, on dokazuje da se ne radi o odnosima isključivo na području Kaštelanskog zaljeva, već o povlasticama Isejaca na plovnom putu za Naronu, što bi moglo značiti i povoljan ishod Cezarova poslanstva i potvrdu dobrih odnosa s Cezarom. To bi potvrđivala i izgradnja trijema u Isi, kojeg gradi Cezarov legat Kvint Numerije Ruf, ujedno i patron Isejaca. Isa je, zapravo, u građanskom ratu između Cezara i Pompeja, štiteći svoje interese, bila neutralna.363 Tek nakon pobjede pompejevaca nad Dolabelinom flotom i sloma G. Antonija kraj Krka 49. g. pr. K., nakon čega je Pompejeva flota stekla potpunu kontrolu nad Jadranom i Jonskim morem, Isa pristaje uz Pompejava legata M. Oktavija. 364 Bio je to, po Čači, „oportunistički, ali razumljiv izbor: jaka Oktavijeva armada lako bi zauzela

361

Suić smatra da je glavni cilj poslanstva bio dobivanje Cezarove garancije da će Rim, odnosno konvent u Saloni poštivati slobodu i imunitet Ise kao rimskog prijatelja i saveznika. Kao glavne uzrok vidi postojanje carinskog portorija u Saloni, kojim su upravljali rimski negotiatori i publikani, i koji je ugrožavao status Ise kao rimskog saveznika, koja je kao takva bila civitas libera et foederata, te je imala imunitet, odnosno bila je oslobođena od svih carinskih i lučkih pristojbi. U tom smislu je indikativno i mjesto susreta s Cezarom – Akvileja je naime u to vrijeme, kao granični prostor Italije, bila jedno od glavnih sjedišta portorija u Rimskoj državi. Vidi M. SUIĆ, 1973, 187-190. O samom natpisu vidi gore, str. 94-95. 362

G. NOVAK, 1953, 37-40; M, SUIĆ, 1958, 26; M. SUIĆ, 1973, 181-194; S. ČAČE, 1992b, 43-44; M. SUIĆ, 2003, 155-157; I. BORZIĆ, 2007, 40-41, 47. 363

M. Oktavije odvraća Isejce od prijateljstva (amicita) s Cezarom (Bellum civium 3, 9, 1). S. ČAČE, 1999, 80 i bilj. 70. 364

Građanski rat između populara na čelu s Cezarom i senatske oligarhije na čelu s Pompejem izbija 49. g. pr. K. Jedno od glavnih poprišta sukoba bio je od 49. do 47. g. pr. K. upravo Jadran. Za Cezara su se odlučile glavne liburnske općine s Jaderom na čelu, većina Rimljana u gradovima na Jadranu, na čelu s konventom u Saloni (Narona, Epidaur, Lisos), a vjerojatno i manje autohtone zajednice. Uz Pompeja pristaju Delmati, ali i druge jake zajednice u Iliriku. Cezarova je flota snažno poražena kod Krka 49. g. pr. K., nakon čega na Pompejevu stranu staje većina otočnih zajednica i gradova. Pompejevci i Delmati 49./48. g. pr. K. opsjedaju i Salonu, ali se konvent rimskih građana uspješno odupire, te Pompejeva vojska doživljava sramotan poraz. Sredinom 48. g. pr. K. Pompej je poražen kod Farsala u Grčkoj, nakon čega je i ubijen. No rat se na Jadranu nastavlja sve do konačnog poraza Pompejeve flote u bitci kod Šćedra (Taurisa) s južne strane otoka Hvara 47. g. pr. K. Vidi S. ČAČE, 1992b, 45.

98

Tragurij i Epetij, otok Vis bi bio opustošen, a Isa bi došla ili pod opsadu ili pod iscrpljujuću blokadu bez kraja.“365 Kakvi god bili razlozi pristajanja na stranu Pompeja, činjenica je da je, predavši se Cezarovu legatu P. Vatiniju nakon sloma Pompejeve flote kod Taurisa, Isa, a s njom i zajednice unutar njezinog koinona, izgubila status rimskoga savezničkog grada, a time i svoju slobodu i samostalnost, te potpala pod ingerenciju Salone, gdje ubrzo nakon građanskog rata dolazi do osnutka kolonije.366 Od tada je čitava istočna obala Jadrana u rukama Rimske države, a Salona nasljeđuje nekadašnji isejski teritorij i posjede, te postaje najvažnijim središtem na istočnoj obali Jadrana, a ubrzo i metropolom rimske provincije Dalmacije. Kakav je bio položaj Tragurija unutar Rimske države? Oko odgovora na to pitanje u literaturi još nije postignut konsenzus. Naime, donoseći opis naše obale Plinije naziva i Isu i Tragurij civium Romanorum.367 U starijoj se literaturi uzimalo da taj termin ima isto značenje kao i oppidum civium Romanorum, što bi značilo da su Isa i Tragurij bili autonomni gradovi s municipalnom samoupravom na čelu s gradskim vijećem (ordo decurionum) kao zakonodavnom i kvatorvirima (IIII viri iure dicundo) kao izvršnom vlasti. 368 No, obzirom da osim Plinijeva navoda konkretnih arheoloških dokaza, odnosno epigrafičke potvrde za to nema, već je T. Mommsen posumnjao u to da su Isa i Tragurij ikada imali municipalno uređenje.369 Pišući o položaju grčkih gradova unutar Rimske države, M. Suić je 1960. godine Plinijev termin također interpretirao kao oppidum civium Romanorum, smatrajući da je Plinije taj podatak preuzeo iz provincijske (Agripine) statistike. On smatra da su Isa i Tragurij stekli rimski civitet, a time i municipalnu autonomiju iza građanskog rata,

365

Slično je bilo i držanje dijela Liburna, čak i Cezarova konventa u Lisosu koji je bez borbe otvorio vrata Pompejevoj vojnoj posadi. S. ČAČE, 1992b, 45; S. ČAČE, 1999, 80. 366

Točan datum osnutka kolonije u Saloni nije poznat. Neki autori smatraju da ju je osnovao Cezar nakon građanskih ratova 48./47. g. pr. K., zbog zasluga u branjenju njegovih interesa u sukobu s Pompejem, i to uzdizanjem konventa rimskih građana u rang kolonije, dok drugi smatraju da ju je osnovao Oktavijan prije 27. g. pr. K., odnosno donje granice imenovanja kolonija titulom Iulia. Vidi I. BORZIĆ, 2007, 49. 367

Plinije Stariji (23./24.-79. g. po. K) napisao je Prirodopis, enciklopedijsko djelo u 37. knjiga, koje obuhvaća sveopća znanja njegova vremena. Geografska građa o našim krajevima nalazi se većinom u 3. knjizi. M. KOZLIČIĆ, 1990, 259-260. „Zatim je....Tragurij rimskih građana poznat po mramoru, Sikuli – mjesto gdje je Božanski Klaudije poslao veterane, i kolonija Salona....U ovome su sudbenom okrugu i s otoka Isejci, Solentini, Separi i Epetini.“ (Plinije Stariji, Naturalis historia, III, 141-142) „...Bavo nasuprot Traguriju i Bratija hvaljena zbog koza, Isa rimskih građana i farski otok s gradom.“ (Plinije Stariji, Naturalis historia, III, 152) Prijevod preuzet iz M. SUIĆ, 2003, 421, 423. 368

M. SUIĆ, 2003, 54.

369

M. SUIĆ, 1960, 153, 162; M. SUIĆ, 1993, 290.

99

vjerojatno za vrijeme Augusta. No ubrzo nakon toga, zbog blizine kolonije u Saloni koja je već tada jako središte, njihove lokalne municipalne institucije iščezavaju, a njihovu funkciju preuzimaju municipalne oblasti Salone. Na taj način su Isa i Tragurij u kratkom roku uklopljeni unutar salonitanske kolonije, što bi bio i razlog nepostojanja epigrafičkih spomenika koji bi potvrđivali municipalnu samoupravu u tim gradovima. Isa je u prvo vrijeme, smatra Suić, unutar Salone predstavljala jednu prefekturu370 višeg ranga, koja je imala i određenu municipalnu autonomiju, odnosno svoj ordo decurionum, ali ne i duovirat,371 dok je Tragurij imao niži status, kao prefektura ili vikus, s posebnom upravom koju bi predstavljao custos Tragurii. No kasnije i Isa i Tragurij postaju samo jedan dio kolonije Salone.372 O značenju funkcije custos Tragurii u literaturi se raspravlja već duže vrijeme. Spominje se na jednom natpisu pronađenom u Saloni, koji se datira u 1. st. po. K., a gdje tu funkciju obnaša Publije Kloelije, vojnik Kampanske kohorte,373 zbog čega su se javljala i mišljenja da je Tragurijem u to vrijeme upravljala vojska.374 M. Suić je u njemu vidio jednog nižeg magistrata „koji je stajao na čelu tragurijske salonitanske prefekture (teritorija) ili vikusa kojem je na čelu bila oblast nižeg ranga, ispostava središnjih municipalnih oblasti iz Salone“. Kustos bi bio delegiran iz Salone, a ne biran u Traguriju.375 U jednom znatno kasnijem radu Suić ponovno analizira Plinijevo spominjanje Tragurija i Ise i njihov status unutar Rimske države. Napušta ranije tumačenje termina civium Romanorum u smislu oppida c. R., i smatra da se tu radi isključivo o dodjeli 370

Prefektura je municipalitet, ali nižeg ranga od kolonije. Ona je uvijek vezana uz koloniju jer se nalazi u njezinu sklopu, a može imati i određenu municipalnu konstituciju, ali uvijek u ovisnosti o gradu – središtu kolonije. Često ima svoje vijeće (ordo decurionum), ali nema vlastitih magistrata, odnosno nema municipalnu autonomiju. Vidi M. SUIĆ, 2003, 54-55. 371

To bi potvrđivao natpis na sarkofagu G. Albucija Menipa koji spominje dekuriona Ise i Salone. Isa je, po Suiću, imala određenu autonomiju spram salonitanske kolonije (svoj ordo decurionum), ali u jako ograničenom obliku – ista osoba naime obnaša funkciju dekuriona Ise i Salone, a salonitanski magistrati (II/IIII viri iure dicundo) nadležni su i Isejcima. Vidi M. SUIĆ, 1960, 160. 372

M. SUIĆ, 1960, 147-174. Status salonitanske agerske prefekture Suić pretpostavlja i za Faros i Epetij, ali je to mišljenje danas više-manje napušteno. Vidi D. MARŠIĆ, 1997, 66-69. 373

CIL III, 8693; ILJug, 2282.

374

Vidi N. CAMBI, 1980, 954.

375

Trogirski kustos mogao bi, po Suiću, imati značenje funkcije kakvo je u ranijoj rimskoj povijesti imao custos urbis, a za koji u vrijeme Rimske republike prevladava termin praefectus urbi. Tu je magistraturu reafirmirao i August, u nastojanju da oživi stare rimske institucije. Magistratura kustosa grada odgovara i funkciji koju je u grčkim gradovima vršio phylax tes poleos, te je moguće i da u bivšem grčkom gradu s jakom helenističkim tradicijom jedan magistrat uzme naslov kustos umjesto prefektus. Moguće je, smatra Suić, i da je u samome helenističkom Traguriju postojala funkcija filaksa polisa. Vidi M. SUIĆ, 1960, 164-165.

100

rimskog civiteta (za vrijeme Cezara ili Oktavijana) helenističkom stanovništvu u tim gradovima. Unatoč stečenom civitetu ni u Isi, ni u Traguriju nikad nije došlo do ostvarenja potpune municipalne autonomije. Tragurij je dospio pod ingerenciju salonitanske kolonije, gdje je, po Suiću, bio vjerojatno „tretiran kao conventus, conciliabulum, forum (i dr.) civium Romanorum“.376 Što se funkcije custos Tragurii tiče, obzirom da se termini custos i phylax javljaju, osim kao upravne funkcije, također i u različitim sektorima kao čuvari općenito (primjerice gradskih vrata, rudnika i sl.), te obzirom na poznate tragurijske kamenolome čiju su eksploataciju započeli Grci, a nastavili Rimljani, Suić tu funkciju povezuje s funkcijom čuvara kamenoloma, gdje bi rimski kustos bio, zapravo, nasljednik grčkog filaksa. 377 Tome bi u prilog išla i činjenica da je trogirski kustos bio vojnik, a vojnici su često vezani uz kamenolome, vjerojatno u nekoj upravnoj ili nadzornoj funkciji.378 Nešto drugačije tumačenje Plinija daje S. Čače. On smatra da se Plinijevi navodi Tragurium civium Romanorum i Issa civium Romanorum ne temelje na podatcima iz „provincijske statistike“, već na geografskim podatcima starijeg izvora, po svoj prilici Varona, koji bilježi stanje iz 1. st. pr. K., nakon građanskih ratova. Opisujući to stanje, izvor, smatra Čače, jednostavno bilježi „nazočnost Rimljana u okolnostima kada odnosi nisu dobili trajni pravni okvir“. Ne radi se dakle o dodjeli civiteta grčkim stanovnicima tih gradova. Od Augusta, smatra Čače, Tragurij gubi samoupravu i biva priključen salonitanskoj koloniji, što bi potvrđivao natpis na kojem se spominje custos Tragurii, dok su Isa i Epetij za neko vrijeme dobili možda nešto drugačiji status.379 Vidljivo je dakle da Plinijev termin civium Romanorum u literaturi još uvijek nije objašnjen na zadovoljavajući način. Ipak, većina autora smatra da se radi o civitetu građana, a ne naselja.380 No, vezano uz to pitanje, javlja se još jedan problem – rimska parcelizacija trogirskog Malog polja (Sl. 46). Naime, kakav god status imao Tragurij krajem 1. st. pr. K. i početkom 1. st. po. K., u literaturi se uzima da je on konačno uklopljen u teritorij 376

Predstavljao bi zajednicu nižeg municipalnog ranga, koja ima elemente lokalne samouprave, u prvom redu vijeće (ordo) i neke privilegije (iura). Vidi M. SUIĆ, 1993, 286-289. 377

M. SUIĆ, 1993, 290.

378

Iz segetskih kamenoloma potječe i jedan natpis posvećen Heraklu, kojeg posvećuje P. Plotije, centurion VII. legije Klaudije pije fidelis. Isto je potvrđeno i u Škripu na Braču. Vidi J. JELIČIĆ, 1981, 98-102, i bilj. 14; M. ZANINOVIĆ, 1997a, 43. 379

To bi potvrđivao i izvod iz „provincijske statistike“ u kojem se kao posebne općine spominju Isejci, Solentini, Separi i Epetini, no ne i Tragurini. Vidi S. ČAČE, 1997, 33-34. 380

D. MARŠIĆ, 1997, 66 (s literaturom).

101

salonitanske kolonije u drugoj četvrtini 1. st. po. K., kada je limitirano i Malo polje. Salonitanski ager je naime širio svoj opseg – prvotno je obuhvaćao prostor od Epetija do Kaštel Kambelovca (prva dedukcija, vezana uz osnivanje kolonije), da bi se u vrijeme cara Klaudija (41.-54. g. po. K.) proširio na zapad. Klaudije doseljava veterane u Sikule (Resnik), a tada je i zapadni dio Kaštelanskog polja, kao i trogisko Malo polje ušlo u sastav salonitanskog agera (druga dedukcija).381

Slika 46. Limitacija trogirskog Malog polja (preuzeto iz http://maps.google.com/)

Međutim, u literaturi se često navodi da parcelizacija u Malom polju odstupa od one u Kaštelanskom polju i na Splitskom poluotoku,382 a također ne postoji ni neprekinuta veza između rastera centurija u Kaštelanskom i Malom polju. Uz to je i središte limitiranog polja upravo Tragurij, a sami kardi limitacije se podudaraju i s pretpostavljenim zapadnim bedemom rimskoga grada. Sve to bi, po nekim autorima, moglo značiti da je centurijacija oko Tragurija nastala neovisno od salonitanske, te da je pripadala tragurijskom, a ne salonitanskom ageru, a što bi bila i direktna potvrda postojanja municipija u Traguriju.383 Nakon doseljavanja Klaudijevih veterana u Sikule, trogirski je teritorij, zajedno s teritorijem Sikula, pretvoren u salonitanski ager. 381

M. SUIĆ, 1958, 29; D. MARŠIĆ, 1997, 66; I. BORZIĆ, 2007, 49.

382

Vidi str. 51, bilj. 186.

383

M. SUIĆ, 1960, 163; N. CAMBI, 1980, 954 i bilj. 39; I. BABIĆ, 50 i bilj. 44. Međutim, otklon može biti rezultatom prilagodbe reljefu, a prekid u limitaciji može biti uzrokovan prirodom močvarnog tla oko Pantana i Divulja.

102

Ipak, činjenica je da nikakvih tragova municipalne autonomije u Traguriju nema. U Lapidariju Muzeja grada Trogira čuva se jedan ulomak natpisa (Sl. 47) koji bi se možda i mogao dovesti u vezu s tim. Ulomak je neobjavljen. Radi se o desnoj polovici natpisa, koji spominje nekog dekuriona koji je uredio ili snosio troškove za nešto s 400.000 sestercija. Od dekurionova imena sačuvano je samo ...ANIUS, završetak vjerojatno gentilnog imena, te ...NUS, završetak vjerojatno kognomena.

Slika 47. Natpis sa spomenom dekuriona, Lapidarij Muzeja grada Trogira (foto M. Bodružić)

Kako se radi o fragmentu natpisa, teško je razlučiti je li riječ o salonitanskom ili o tragurijskom magistratu. Obzirom na karakter natpisa, koji je vezan vjerojatno za nekakvu izgradnju, sasvim je moguće i da se radi o predstavniku salonitanske vlasti koji je na neki način ili zbog nekog razloga vezan za Tragurij. Pitanje statusa Tragurija unutar Rimske države, nije dakle još riješeno. Arheološka istraživanja u gradu, rimska nekropola, razvijeno kamenarstvo, kamena skulptura, kao i brojni epigrafički spomenici potvrđuju da grad i dalje živi životom jednog razvijenog urbanog središta. Svoj razvoj nastavlja i u kasnoj antici kada se po svoj prilici obnavljaju bedemi te grade dvije starokršćanske bazilike – jedna u gradu, na mjestu današnje katedrale, a druga, cemeterijalna, na kopnu, u blizini rimske nekropole. Važnost Tragurija u to vrijeme potvrđuje i njegovo spominjanje na antičkim i kasnoantičkim kartama i itinerarima.384

384

Pregledno kod I. BABIĆ, 1991, 47-59. Vidi i popis povijesnih izvora na kraju.

103

13. ZAKLJUČAK

Trogir je jedan od gradova na našoj obali s najduljim urbanim kontinuitetom. Grad traje već više od dvije tisuće godina, a svoj razvoj kao urbano središte počinje upravo u vrijeme helenizma, kada se kao Tragourion prvi put spominje u antičkim izvorima. Što se arheologije i arheoloških istraživanja tiče, helenistički pa i antički Tragurij općenito, ostao je na margini arheoloških interesa i u sjeni većih i važnijih lokaliteta na našoj obali. Naime, naša saznanja o samome gradu su prilično oskudna i svode se, zapravo, na nabrajanje povijesnih i epigrafičkih izvora koji ga spominju, te njihovu interpretaciju. Tek su novija arheološka istraživanja pružila nešto veći uvid u sam helenistički grad, a upravo su ona i bila povod za pisanje ovog rada. No ni sama ta istraživanja nisu bez problema. Prvi je što istraživanja, osim djelomičnih izvještaja, nisu ni objavljena. U prvom redu se to odnosi na keramički i ostali sitni materijal, i većinu kamenih spomenika. Isto tako nedostaju i crteži i planovi arhitekture. Drugi, veći problem je što istraživanjima nedostaje precizno utvrđena stratigrafija, većim dijelom i zbog otežanog istraživanja u gradskoj jezgri Trogira (more se ponegdje javlja već na 30 cm dubine), zbog čega u potpunosti nedostaje preciznije utvrđena kronologija razvoja kako prapovijesnoga tako i helenističkog Tragurija. Prema arheološkoj građi Trogir započinje svoj razvoj još u vrijeme kasnog eneolitika. U željezno doba prerasta u jedno razvijeno naselje, unutar manje zajednice koja je prebivala u okolici Trogira s centrom na gradini Sutilija, a koja je po svoj prilici pripadala široj plemenskoj zajednici Bulina, poznatoj iz grčkih izvora. Arheološka građa iz ranoga željeznog doba upućuje na to da Trogir već tada ulazi u interesnu sferu grčkih (korintskih i atenskih) i južnoitalskih (apulskih) trgovaca kao jedan od trgovačkih punktova – emporij u kojem se vršila razmjena robe s autohtonim stanovništvom. Takvih je malih emporija bilo mnoštvo na transjadranskoj trgovačkoj ruti, glavnoj komunikaciji koja je povezivala Sredozemlje sa sjevernim Jadranom (Caput

Adriae)

i

kontinentalnom

Europom,

a

koja

je

prolazila

upravo

istočnojadranskom obalom. Nakon pada atenske trgovačke prevlasti na Jadranu, od 4. st. pr. K. intenziviraju se kontakti s talijanskom obalom, u prvom redu s južnom Italijom, kao posljedica ekspanzije sirakuške države na Jadran.

104

Upravo je uz sirakušku ekspanziju i osnivanje grčkih kolonija na Jadranu – Ise i Farosa – povezana i daljnja sudbina i razvoj Trogira. Nakon pada sirakuške prevlasti, od 3. st. pr. K. Isa započinje svoju trgovačku ekspanziju na srednjedalmatinsko područje, te na otocima i kopnu osniva kolonije/emporije. No, iako sva arheološka građa iz helenističkog vremena nedvojbeno ukazuje na isejski utjecaj, pitanje odnosa Ise i Tragurija još nije riješeno na zadovoljavajući način. Naime, svi prijedlozi datuma osnutka Tragurija, temeljeni uglavnom na proučavanju povijesnih izvora, ne govore, zapravo, ništa o načinu na koji je došlo do „osnutka kolonije“, odnosno do infiltracije Isejaca u već postojeće autohtono naselje. S druge strane, novija arheološka istraživanja na prapovijesnim i helenističkim lokalitetima na srednjedalmatinskom području, i istočnoj obali Jadrana općenito, govore o procesima zbližavanja i jednom suživotu između jadranskih Grka, u prvom redu Ise, te autohtonog stanovništva. Ti procesi, koji započinju još krajem 4. i početkom 3. st. pr. K., intenzivirat će se posebno nakon Ilirskih ratova, kada cijelo srednjedalmatinsko područje dolazi pod ingerenciju Ise, da bi u 2. i 1. st. pr. K. uslijed procvata trgovine i ekonomije cijela dalmatinska obala postala helenizirana. Razlozi za takav razvoj situacije čine se očitim – ekspanzija Ilirske države u drugoj polovici 3. st. pr. K., kao i pritisak Delmata iz zaleđa u 2. st. pr. K., uvjetovali su ulaženje autohtonih zajednica u savez s Isom, koja je već od 3. st. pr. K. bila glavna trgovačka sila na Jadranu, a od kraja 3. st. pr. K. kao rimski socius et amicus uživala i direktnu zaštitu Rima. Jedna takva situacija ogleda se sigurno i u Polibijevu podatku o delmatskim napadima na Tragurij i Epetij, gradove u savezu (simahiji) s Isom. Prema raspoloživim podatcima, čini se da se isejski dominij, zajedno s otocima Bračom i Šoltom, prostirao od Hilejskog poluotoka na zapadu do Epetija na istoku. Njega su činile i zajednice u savezu s Isom, i isejski posjedi, i emporiji. U tako shvaćenoj situaciji, jasno je da do osnutka isejske kolonije u Traguriju na način kako je to dokumentirano na lumbardskoj psefizmi (podjela zemljišta, izgradnja grada) nije ni moralo doći. Infiltracija Isejaca i isejskih trgovaca u Tragurij počela je sigurno već krajem 4. ili početkom 3. st. pr. K. Moglo bi se pomišljati i na više dedukcija isejskih građana, među kojima su, osim trgovaca, mogli biti i isejski zemljoposjednici koji su sukcesivno kupovali posjede u trogirskom Malom polju, čime bi se možda mogao objasniti i nedostatak tragova grčke parcelizacije u trogirskom Malom polju. Samo naselje u Traguriju moglo je jednostavno u nekom trenutku biti i formalno uklopljeno u isejsku državu. Strabonovo spominjanje Tragurija kao isejske naseobine (Isseon ktisma) može se shvatiti i kao generalizacija, odraz tijesnih odnosa 105

Ise i Tragurija u 2. i 1. st. pr. K., a koji se ogledaju i na Cezarovu preskriptu iz Salone, dok izgradnja grada ne mora biti povezana s osnutkom naseobine, već može biti i posljedica stradavanja grada u nekom sukobu, moguće i u vrijeme delmatskih napada na Tragurij i Epetij. Tragurij je dakle od 4. do 1. st. pr. K. morao proći razvoj od autohtonog, preko miješanog helensko-autohtonog, do u potpunosti heleniziranog naselja. Samim time logično je da u svim etapama toga razvoja njegov pravni položaj spram Ise nije morao biti isti. Nema sumnje da je Tragurij bio dio isejskog koinona, no pitanje je treba li se njihov odnos okarakterizirati kao simpolitija, kako to zagovara Suić, ili kao simahija, kako to izričito spominje Polibije sredinom 2. st. pr. K. Moguće je da se iz Cezarova preskripta iz Salone, gdje se spominju i Isa i Tragurij, te Plinijeva spomena i Ise i Tragurija kao (oppida?) civium Romanorum, može iščitati i nešto drugačiji odnos Ise i Tragurija, u kojem Tragurij nije samo isejski posjed, dio isejske države, već ima određenu ili potpunu autonomiju, i kakvu-takvu ravnopravnost spram Ise. Ako tome pridodamo i grčki natpis iz Trogira na kojem se uz imena grčkog javljaju i imena ilirskog podrijetla, jasno je da se o pitanju položaja helenističkog Tragurija ima još mnogo toga za reći. Naravno, i ovakav razvoj odnosa Tragurija i Ise kakav je predložen u ovom radu je samo još jedan prijedlog, ali i zorna ilustracija potrebe za daljnjim traženjem odgovora i na pitanje odnosa autohtonog i isejskog elementa u Traguriju od 4. do 1. st. pr. K, i na pitanje uređenja Tragurija unutar isejske države i njegovu eventualnu autonomiju unutar te države. Odgovore na ta pitanja mogu pružiti samo neka buduća istraživanja. Uz istraživanja u samom Trogiru, za istraživanje procesa helenizacije Tragurija, sigurno bi bila indikativna i istraživanja na prapovijesnim lokalitetima na trogirskom području, ponajprije na gradini Sutilija, koja je po svemu sudeći bila središnje naselje autohtone zajednice koja je prebivala na području Trogira. Ono što potvrđuju najnovija arheološka istraživanja jest da je helenistički Tragurij bio jedno urbano središte – polis, naravno, u urbanističkom smislu te riječi. Smješten na (polu)otočiću, u istočnom dijelu današnjeg Trogira, kružnog odnosno poligonalnog oblika, s površinom 25-30.000 m2 spada u red manjih gradova na našoj obali. No, ostatci arhitekture, bedema, kao i kameni i sitni materijal, svrstavaju taj naizgled nevažan, a zapravo zanemaren gradić, uz bok s ostalim helenističkim lokalitetima na našoj obali – u prvom redu Isom i Farosom. Ono što u Traguriju nesumnjivo ima grčki potpis su ostatci bedema, odnosno kula rađeni u tehnici emplekton, od kamenih blokova poslaganih u redove i obrađenih u tehnici a bugnato, kakvi su tipični i za druge grčke 106

gradove na našoj obali, ali i za gradove pod njihovim utjecajem, te ortogonalan raster ulica. Raster ulica dokumentiran je arheološkim istraživanjima i djelomično odgovara i današnjem rasteru ulica u istočnom dijelu Trogira. Čine ga tipično helenističke, izdužene insule, odnosno stambeni blokovi u omjeru 1:2,5, koji se pružaju u smjeru sjever-jug. Glavni kardo poklapa se s današnjom glavnom gradskom ulicom i povezivao je sjeverna vrata koja su vodila prema kopnu s južnim, u blizini kojih se vjerojatno nalazila i luka helenističkoga grada. Pitanje linije bedema helenističkog Tragurija još nije riješeno – dok je istočna linija nešto bolje poznata, i ostala je nepromijenjena vjerojatno do kasne antike, zapadna je još pod upitnikom. Ipak, za pretpostaviti je da se zapadni bedem podudara sa zapadnim dijelom sačuvanog rastera ulica. Sami bedemi helenističkoga grada slabo su poznati – ni segment bedema sjeverno od sakristije katedrale, ni onaj u klaustru samostana sv. Nikole ne mogu se sigurno opredijeliti kao helenistički. No ono što je sigurno jest da su bedemi helenističkoga grada bili artikulirani kvadratnim kulama, ako ne s više, onda barem s tri, koliko ih je danas poznato. Predložena datacija izgradnje bedema, odnosno grada u kraj 3. st. pr. K. temeljena je isključivo na pretpostavci da su tada Isejci osnovali naseobinu u Traguriju, odnosno da je grad izgrađen prilikom osnutka. Međutim, kako do osnutka naseobine u tom smislu najvjerojatnije nikad nije ni došlo, jasno je da je takva datacija i više nego upitna. Moram napomenuti da je tragurijski raster, zapravo, jedini helenistički raster ulica sačuvan na našoj obali, a ostao je sačuvan upravo zbog kontinuiteta življenja na istom prostoru. Upravo zbog tog kontinuiteta možemo pretpostaviti i da se agora grada nalazila na središnjem, povišenom dijelu gdje je i danas glavni trg i katedrala. Ispred katedrale je pronađen i depo votuma s malom arom posvećenom Heri, koja jasno upućuje na kontinuitet kultnog prostora, u kojem je u helenističko doba vjerojatno stajao i Herin hram. Iako ostatci javnih građevina nisu pronađeni, stambena arhitektura svjedoči da život u Traguriju nije odudarao od drugih helenističkih gradova na Jadranu. Uz jednostavniji tip jednokatne kuće, čini se da je i Traguriju postojao i nešto raskošniji tip kuće s unutrašnjim dvorištem, čija je unutrašnjost ponekad bila ukrašena i finom žbukom obojanom crvenom bojom. O životu u samom gradu govori ponajviše materijal pronađen unutar stambene arhitekture – od fine keramike, amfora i kuhinjskog posuđa, do malih kućnih žrtvenika koji svjedoče o obiteljskom kultu.

107

Za razliku od Ise čiji je život i razvoj poznat ponajviše zahvaljujući nekropoli, nekropola helenističkog Tragurija još nije pronađena. Moguće je da se nalazila na samom (polu)otoku izvan gradskih bedema, kao i u Isi. No po svoj prilici nalazila se na kopnu, u blizini kasnije rimske nekropole, gdje je, u blizini parka Garagnin-Fanfogna, pronađen i ulomak nadgrobne stele isejskog tipa. Pronalazak nekropole sigurno bi uvelike dopunio sliku o životu, socijalnim odnosima i vjerovanjima helenističkih Tragurina. Što se kultova tiče, za sada imamo potvrdu samo za štovanje Here, kao i obiteljskih kultova. No, obzirom na raširenost kulture ispijanja vina, što nam potvrđuje i keramički materijal iz Trogira, vjerojatno se štovao i kult Dioniza. Keramički materijal ukazuje na trgovačke kontakte s italskim područjem, pogotovo u 4. i 3. st. pr. K., a čiji je posrednik bila sigurno Isa. U 2. i 1. st. pr. K. tu keramiku zamjenjuje keramika isejskih i sikulskih radionica. No sigurno je i u Traguriju, kao i u ostalim centrima na Jadranu, postojala lokalna lončarska radionica. Kameni spomenici koji se mogu opredijeliti kao helenistički ukazuju također na isejske utjecaje. Riječ je u prvom redu o dva ulomka zabata i edikuli, koji imaju velike morfološke sličnosti s stelama isejskog tipa, te malim kućnim žrtvenicima. No gotovo da nema sumnje da su svi ti spomenici, zajedno s arom s prikazom Here, rad lokalnih kamenoklesarskih radionica. Svi su naime (izuzev ulomka mramornog zabata) izrađeni od kvalitetnog vapnenca s žućkastom patinom, kakav se vadio u segetskim kamenolomima. O teritoriju helenističkog Tragurija nije se do sada raspravljalo, osim nekih pretpostavki o postojanju grčke parcelizacije u Malom polju. Postojala ona ili ne, sigurno je da se Malo polje eksploatiralo u poljoprivredne svrhe, u prvom redu za vinogradarstvo, koje je cvjetalo u okviru isejske države. U obzir dolazi i eksploatacija šuma na Čiovu, bogatih kvalitetnim hrastom i česminom. Povezano s tim, u jednom trgovačkom središtu kao što je to bio Tragurij, sigurno je bila razvijena i brodogradnja. Iako eksploatacija segetskih kamenoloma nije potvrđena za helenističko doba, nema sumnje da je ona već tada započela (ako ne i ranije). Kvalitetan vapnenac, po kojem je Tragurij bio nadaleko poznat u antici, sigurno je bio jedan od glavnih izvoznih proizvoda. Iako su socijalni, kulturni i ekonomski aspekti života u helenizmu u našoj literaturi općenito slabo istraženi, jasno je da je u to vrijeme trgovina bila najznačajnija djelatnost. Krajem helenizma, za vrijeme 2. i 1. st. pr. K. dolazi do pravog ekonomskog procvata, općeg prosperiteta u kojem sudjeluju jadranski Grci, autohtono stanovništvo 108

(u prvom redu Histri, Liburni i Daorsi) i italski doseljenici, koji od početka 2. st. pr. K. pristižu u sve veće centre na istočnojadranskoj obali. Unutar isejskog koinona Tragurij je uživao sve one privilegije koje je uživala i sama Isa kao civitas libera et foederata. To nam direktno potvrđuje Cezarov preskript iz sredine 1. st. pr. K. Razvoj helenističkog Tragurija, koji vrhunac doseže upravo u to vrijeme, prekinut je sredinom 1. st. pr. K., kada Tragurij zajedno s Isom gubi samostalnost nakon građanskog rata između Cezara i Pompeja, te prije ili kasnije biva uklopljen u Rimsku državu i postaje samo jedan dio kolonije Salone. Nesumnjivo je da su istraživanja provedena u Trogiru, uza sve svoje nedostatke, pružila mnoštvo novih saznanja o helenističkom Traguriju i pokazala da se o njemu može reći mnogo više od toga da je bio isejska „kolonija“, dio isejske države. Ipak, još su mnoga pitanja ostala neodgovorena – od samog procesa helenizacije i odnosa s Isom, do utvrđivanja bedema, javnih građevina, nekropole i sl. Odgovore na ta pitanja pružit će samo neka buduća istraživanja.

109

14. BIBLIOGRAFIJA

14.1. Povijesni izvori za Tragurij 385 Polibije, Historiae, 32, 9, 2. Strabon, Geographica, VII, 5, 5. Plinije Stariji, Naturalis historia, III, 141, 152. Klaudije Ptolomej, Geographica enarratio, II, 16, 9. Itinerarium provinciarum Antonini Augusti, 272, 6. Tabula Peutingariana, V, B, 1. Anonimni Ravenjanin, Cosmographia, IV, 16; V, 14.

14.2. Literatura i izvori ABRAMIĆ, M., 1926. – Grčki natpisi iz Solina, VAHD, 47-48 (1924-1925), 1-11. ABRAMIĆ, M., 1932. – Novi reljef božanstva Kairos iz Trogira, VAHD, 50 (19281929), 1-12. BABIĆ, I., 1980. – Gradine i gomile između Trogira i Splita u odnosu na prirodne puteve, u: Putevi i komunikacije u praistoriji, Materijali, 16, Beograd, 61-67. BABIĆ, I., 1991. – Prostor između Trogira i Splita (2. izdanje), Kaštel Novi. BABIĆ, I., 2001-2003. – Počeci trogirskog predgrađa u Pasikama, PPUD, 39, 123-148. BABIĆ, I., 2002. – Sjeveroistočni bedemi antičkog Trogira, GRČKI, 397-414. BABIN, A. (ur.), 2004. – Resnik – hidroarheološka istraživanja, katalog izložbe, Kaštela. BATOVIĆ, Š., 1987. – Liburnska grupa, PJZ, V, 339-390. BILICH, I., 1994. – Helenistička reljefna keramika u zbirkama Ivice Svilana i Nevena Lete, Kaštelanski zbornik, 4, Kaštela, 145-157. BONAČIĆ MANDINIĆ, M. – VISONA, P., 2002. – Monetary Circulation on the Island of Vis (Issa), c. 350 B.C. – A.D. 600, GRČKI, 319-374. BORZIĆ, I., 2007. – Romanizacija otoka Korčule (rukopis magistarskog rada), Zadar. BRADFORD, J., 1957. – Antient Landscapes, London.

385

Pregledno kod M. KOZLIČIĆ, 1990, 191-201, 225-253, 259-309, 311-322; M. SUIĆ, 2003, 412-413, 418-451.

110

BRUNŠMID, J., 1898. – Die Inschriften und Münzen der griechischen Städte Dalmatiens, Wien. BRUNŠMID, J., 1998. – Natpisi i novac grčkih gradova u Dalmaciji, Split. BRUSIĆ, Z., 1990. – Resnik kod Kaštel Novog, AP, 29 (1988), Ljubljana, 117-119. BRUSIĆ, Z., 1991. – Helenistička i rimskodobna luka u Resniku, BROD, 47-50. BRUSIĆ, Z., 1999. – Hellenistic and Roman Relief Pottery in Liburnia, BAR, International Series, 817. BRUSIĆ, Z., 2008. – Underwater excavation of the Hellenistic harbour of Siculi in Resnik near Split, u: Proceedings of the 13th Annual Meeting of the European Association of Archeologists (Zadar, Croatia, 18-23 September 2007), Session: Underwater Archaeology, Zagreb, 167-175. BULIĆ, F., 1986. – BASD, VIII, 27-28. BULIĆ, F., 1897. – Rirovamenti di mura antiche greco illiriche a Trau, BASD, XX, 136137. BURIĆ, T., 2003a. – Hidronimija i vodoopskrbni sustavi trogirskog distrikta kroz povijest, HA, 10, 65-74. BURIĆ, T., 2003b. – Naseljavanje i naselja trogirskog arhipelaga kroz povijest, HA, 11, 493-510. CAMBI, N., 1980. – Trogir u antici, Mogućnosti, 10-11, Split, 950-963. CAMBI, N., 1982. – Kairos, RFFZd, 20 (9) (1980/1981), 7-14. CAMBI, N., 1991. – Uvod, Antička Salona, Književni krug, Split, 7-36. CAMBI, N., 1995. – Još jedanput o Lizipovim djelima u Dalmaciji. U povodu izložbe u Rimu, RFFZd, 34 (21) (1994/1995), 1-10. CAMBI, N., 2002. – Antika, Povijest umjetnosti u Hrvatskoj, Zagreb. CAMBI, N., 2005. – Greek amphora in Kaštel Sućurac, u: Illyrica antiqua (ob honorem D. Rendić-Miočević, Zagreb, 155-162. CAMBI, N. – KIRIGIN, B. – MARIN, E., 1981. – Zaštitna arheološka istraživanja helenističke nekropole Isse (1976. i 1979. god.) – preliminarni izvještaj, VAHD, 75, 6383. ČAČE, S., 1991. – Rim, Liburnija i istočni Jadran u 2. st. pr. n. e., Diadora, 13, Zadar, 55-76. ČAČE, S., 1992a. – Prilozi topografiji i toponimiji istočnojadranskog otočja od antike do srednjeg vijeka, RZPZHAZUZd, 34, 33-51.

111

ČAČE, S., 1992b. – Područje Kaštela na prijelazu iz prapovijesti u povijesno doba, KAŠTEL, 33-55. ČAČE, S., 1993. – Prilozi povijesti Liburnije u 1. st. pr. K, RZPZHAZUZd, 35, 1-35. ČAČE, S., 1994. – Prilozi raspravi o osnivanju grčkih naseobina na Jadranu u 4. stoljeću pr. Kr., RFFZd, 33(20) (1993/1994), 15-32. ČAČE, S., 1997. – Promunturium Diomedis (Plin. Nat. hist. 3, 141), RFFZd, 35 (22) (1995/1996), 21-44. ČAČE, S., 1999. – Manijski zaljev, Jadastini i Salona, VAHD, 90-91, 57-87. ČAČE, S., 2002. – O ranijim grčkim imenima mjesta na istočnom Jadranu, FOC, 11, 53-76. ČAČE, S. – ŠEŠELJ, L., 2005. – Finds from the Diomed sanctuary on the Cape of Ploča: New contributions to the discussion about the hellenistic period on the East Adriatic, u: Illyrica antiqua (ob honorem Duje Rendić-Miočević), Zagreb, 163-186. ČARGO, B., 2004. – Issa – povijesno-arheološki vodič, Split-Vis. ČARGO, B., 2009. – Nove spoznaje o proizvodnji terakotnih figura u Issi, AA, 2, 191200. ČERINA, D., 2004. – Kasnoantičke amfore pronađene tijekom zaštitnih arheoloških istraživanja trogirske obale, HA, 12, 149-158. ČOVIĆ, B., 1987. – Srednjobosanska grupa, PJZ, V, 481-528. DYGGVE, A., 1958. – Grčka kolonizacija u Dalmaciji, URBS, 2, Split, 99-103. FABER, A., 1975. – Stobreč i Trogir – istraživanja antičkih bedema, AP, 17, Beograd, 93-95. FABER, A., 1976. – Prilog kronologiji fortifikacija u primorskom Iliriku, JOP, 227247. FABER, A., 2000. – Gradnja protohistorijskih i ranoantičkih bedema u priobalju Ilirika, HA, 6, 145-170. GABRIČEVIĆ, B., 1958. – Antička Issa, URBS, 2, Split, 105-125. GABRIČEVIĆ, B., 1968. – Antički spomenici otoka Visa, PPUD, 17, 5-60. GABRIČEVIĆ, B., 1970. – Issa i njezin patron Q. Numerius Rufus, APA, 553-562. GABRIČEVIĆ, B., 1973. – Pristupna razmatranja o urbanizmu grčkih gradova na istočnoj obali Jadrana, VAHD, 68 (1966), 147-169. GABRIČEVIĆ, B., 1974 – Bilješke uz I. ilirski rat, RFFZd, 5 (1973-1974), 5-25. GEIĆ, S. (ur.), 1987. – Trogir's Cultural Treasure, Zagreb. IVEKOVIĆ, Ć., 1910. – Dalmatiens Architektur und Plastik I, Wien. 112

JELIČIĆ, J., 1981. – Heraklov žrtvenik i ostali nalazi u Segetu Donjem kod Trogira, VAHD, 75, 97-104. JELIČIĆ-RADONIĆ, J., 2001-2002. – Reljefi s prikazima Heraklovih djela u crkvi sv. Kaja u Solinu, PPUD, 39, 31-49. JELIČIĆ-RADONIĆ, J. – RAUTER-PLANČIĆ, B. (ur.), 1995. – Pharos – antički Stari Grad, katalog izložbe, Zagreb. KAMENJARIN, I., 2005. – Kaštel Štafilić – Resnik, HAG, 1, 225-227. KAMENJARIN, I., 2006. – Kaštel Štafilić – Resnik, HAG, 2, 356-358. KATIČIĆ, R., 1995. – Heraklov sin Hilo na Jadranu, Illyricum Mythologicum, Zagreb, 387-398. KATIĆ, M., 1999-2000. – Uvod u proučavanje keramičkih radionica Farosa, OA, 2324, 49-58. KIRIGIN, B., 1980. – Tip helenističke stele u Naroni, u: Dolina rijeke Neretve od prethistorije do ranog srednjeg vijeka, IHAD, 5, Split, 169-172. KIRIGIN, B. (ur.), 1983. – Issa – otok Vis u helenističko doba, katalog izložbe, Split. KIRIGIN, B., 1985. – Zapažanja o helenističkoj nekropoli Isse, u: Sahranjivanje pokojnika s aspekta ekonomskih i društvenih kretanja u praistoriji i antici, Materijali, 20, Beograd, 91-110. KIRIGIN, B., 1990. – The Greeks in Cental Dalmatia: Some New Evidence, Greek Colonists and native populations, u: Proceedings of the First Australian Congress of Classical Archaeology in Honour of Em. Prof. A. D. Trendall, Canberra-Oxford, 291321. KIRIGIN, B., 1992. – Vaze tipa „Alto Adriatico“ iz Isse, PPUD, 32, 172-198. KIRIGIN, B., 1996. – Issa – grčki grad na Jadranu, Zagreb. KIRIGIN, B., 2004. – Faros – Parska naseobina: prilog proučavanju grčke civilizacije u Dalmaciji, VAHD, 96, 9-301. KIRIGIN, B. (u tisku) – Pregled keramičkih i ostalih pokretnih nalaza otkrivenih u lapidariju Muzeja grada Trogira 1978. godine, 1-11. KIRIGIN, B. – MARIN, E., 1985. – Issa '80. – preliminarni izvještaj sa zaštitnih arheoloških istraživanja helenističke nekropole Martvilo na Visu; novi i neobjelodanjeni natpisi iz Visa, VAHD, 78, 45-72. KIRIGIN, B. – HEYES, J. W. – LEACH, P., 2002. – Local pottery production at Pharos, GRČKI, 241-260.

113

KIRIGIN, B. – KATUNARIĆ, T. – ŠEŠELJ, L., 2005. – Amfore i fina keramika (od 4. do 1. st. pr. Kr.) iz srednje Dalmacije: preliminarni ekonomski i socijalni pokazatelji, VAHD, 98, 7-24. KOVAČIĆ, V., 1989. – Trogir – Urbana istraživanja, AP, 28 (1987), Ljubljana, 91-93. KOVAČIĆ, V., 1990. – Trogir/Sv. Nikola, Tragurium – gradski bedem i ranosrednjovjekovna crkva, AP, 29 (1988), Ljubljana, 166-167. KOVAČIĆ, V., 1994. – Porta dominica i crkva sv. Dujma u Trogiru, PPUD, 34, 51-69. KOVAČIĆ, V., 2002. – Nuove scoperte nella Tragurion ellenistica, GRČKI, 375-395. KOZLIČIĆ, M., 1990. – Historijska geografija istočnog Jadrana u starom vijeku, Split. MARIN, E. – MARDEŠIĆ, J., 2000. – Revizijsko istraživanje groblja i starokršćanskog arhitektonskog sklopa Manastirine – otkriće predrimskog sjedišta, Salona III – Manastirine, Split-Rim, 87-182. MARIN, E., 2002. – Novi helenistički nalazi iz Salone i Narone, GRČKI, 415-421. MAJNARIĆ-PANDŽIĆ, N., 1998. – Brončano i željezno doba, Prapovijest, Povijest umjetnosti u Hrvatskoj, Zagreb, 159-369. MARŠIĆ, D., 1997. – Problemi istraživanja antičkog Epetija, Diadora, 18-19 (19961997), Zadar, 46-76. MARŠIĆ, D., 2007. – Novi Heraklov žrtvenik iz Trogira, AA, 1, 111-128. MAYER, A., 1932. – Studije iz toponomastike rimske provincije Dalmacije, VAHD, 50 (1928-1929), 85-119. MILETIĆ, A., 2005. – Reljef Herkula Viktora iz antičkog Trogira, Mogućnosti, 10/12, Split, 133-139. MILETIĆ, A., 2008. – Željeznodobna gradina na brdu Sutilija u Segetu, u: Povijest u kršu, zbornik radova projekta „Naselje i komunikacije u kontekstu veza jadranskog priobalja i unutrašnjosti“, Alpium Illyricarum Studia, Zagreb, 135-140. MIRNIK, I., 1974. – Votive Figural Ara from Trogir, AI, 15, 38-41. MIŠE, M., 2005. – Grčka i helenistička keramika iz Farosa u Arheološkom muzeju u Splitu (stari fond), VAPD, 98, 25-48. NIKOLANCI, M., 1969. – Helenistička nekropola Isse, VAHD, 63-64 (1961-1962), 5790. NIKOLANCI, M., 1970. – O kontroverzi Lissos-Issa, APA, 377-384. NIKOLANCI, M., 1973. – Arhajski import u Dalmaciji, VAHD, 68 (1966), 89-118. NIKOLANCI, M., 1976a. – Jadranski Grci kao periferija helenskog svijeta, Materijali, 12, Zadar, 149-168. 114

NIKOLANCI, M., 1976b. – Maloazijski import na istočnom Jadranu, JOP, 273-286. NIKOLANCI, M., 1980. – Epigraphica Graeca nova et vetera in Dalmatia reperta, Diadora, 9, Zadar, 205-224. NIKOLANCI, M., 1989a. – O Liburnu Joniju, VAHD, 82, 13-34. NIKOLANCI, M., 1989b. – Pharos, Pityeia i Anchiale u jadranskoj Iliridi, VAHD, 82, 35-62. NIKOLANCI, M., 1989c. – Iris Illyrica, VAHD, 82, 63-80. NIKOLANCI, M., 1989d. – Crna Korkira i poluotok Pelješac, VAHD, 82, 81-98. NOVAK, G., 1940. – Kolonizatorsko djelovanje Dionizija Starijeg na Jadranu, VHAD, n.s. sv. 18-21 (1937-1940), (Serta Hoffilleriana),111-126. NOVAK, G., 1952. – Issa i isejska država, VAHD, 54, 5-40. NOVAK, G., 1953. – Issa i isejska država, VAHD, 55, 37-70. NOVAK, G., 1961. – Stari Grci na Jadranskom moru, Rad JAZU, 322, 145-221. NOVAK, G., 1961. – Vis 1, Zagreb. NOVAK, G., 1973. – Kolonizacija Grka na istočnoj obali Jadranskog mora, VAHD, 68 (1966), 119-126. OBAD, S. (ur.), 1987. – Trogir u narodnom preporodu, Mogućnosti, 9-10, Split, 753978. PETRIĆ, N., 1992. – Prapovijest Trogira, Diadora, 14, Zadar, 23-40. PETRIĆ, N., 1999. – Nalazi apulske geometrijske keramike u srednjoj Dalmaciji, VAHD, 90-91, 43-55. RADIĆ, I., 1988. – O nalazima antičkih brodskih žrtvenika u podmorju istočnog Jadrana, VAMZ, 21, 35-56. RADIĆ-ROSSI, I., 2007. – Podmorska arheološka istraživanja u Kaštelanskom zaljevu tijekom 2006., OHAD, 39/2, 70-83. RADIĆ-ROSSI, I., 2008. – Rescue excavations at Vranjic near Split, Croatia, u: Proceedings of the 13th Annual Meeting of the European Association of Archeologists (Zadar, Croatia, 18-23 September 2007), Session: Underwater Archaeology, Zagreb, 151-166. RADIĆ-ROSSI, I., 2009. – Arheološka baština u podmorju Kaštelanskog zaljeva, AA, 2, 489-506. RENDIĆ-MIOČEVIĆ, D., 1950. – Prilozi etnografiji i topografiji naše obale u staro doba – Jadastini, VAHD, 52, 19-34.

115

RENDIĆ-MIOČEVIĆ, D., 1952. – Iliri u natpisima grčkih kolonija u Dalmaciji, VAHD, 53 (1950-1951), 25-57. RENDIĆ-MIOČEVIĆ, D., 1965. – Zur frage der datierung des Psephisma aus Lumbarda (Syll. 141), AI, 6, 77-81. RENDIĆ-MIOČEVIĆ, D., 1970. – Ionios „to genios Illirios“ i novci grčko-ilirskih kovnica na Jadranu, APA, 347-376. RENDIĆ-MIOČEVIĆ, D., 1973. – Isejska naseobina u Lumbardi u svjetlu novih istraživanja, VAHD, 68 (1966), 133-141. RENDIĆ-MIOČEVIĆ, D., 1976. – Grci i Iliri na istočnom Jadranu u svjetlu numizmatičkih izvora, JOP, 185-197. RENDIĆ-MIOČEVIĆ, D., 1980. – O knidskoj kolonizaciji Korčule, Diadora, 9, Zadar, 229-250. RENDIĆ-MIOČEVIĆ, D., 1988. – Antički Grci na našem Jadranu i neka pitanja naseljavanja priobalja Manijskog zaljeva, Adrias, 2, Split, 5-19. RENDIĆ-MIOČEVIĆ, D., 1989. – Iliri i antički svijet, Split. SANADER, M., 1994. – O kultu Herakla u Hrvatskoj, OA, 18, 87-114. SENC, S., 1991. – Grčko-hrvatski rječnik, Zagreb. STANČIĆ, Z. – KATIĆ M., 1990. – Chora Epetioy ili ager Epetii, OHAD, 32/2, 30-32. SUIĆ, M., 1955a. – Limitacija agera rimskih kolonija na istočnoj jadranskoj obali, ZIHNZd, 1, 1-36. SUIĆ, M., 1955b. – Istočna jadranska obala u Pseudo-Skilakovu Periplu, Rad JAZU, 306, Zagreb, 121-185. SUIĆ, M., 1960. – Pravni položaj grčkih gradova u Manijskom zaljevu za rimske vladavine, Diadora, 1 (1959), Zadar, 147-174. SUIĆ, M., 1963. – O municipalitetu antičke Salone, VAHD, 60 (1958), 11-42. SUIĆ, M., 1973. – Marginalije uz isejsko poslanstvo Cezaru, VAHD, 68 (1966), 181194. SUIĆ, M., 1993. – Tragurium marmore notum, Zbornik radova posvećenih akademiku Alojzu Bencu, Sarajevo, 285-295. SUIĆ, M., 1996. – Korkyra he Melaina, Odabrani radovi iz stare povijesti Hrvatske opera selecta, Zadar, 263-275. SUIĆ, M., 2003. – Antički grad na istočnom Jadranu (2. izmijenjeno i dopunjeno izdanje), Zagreb.

116

ŠEŠELJ, L., 2005. – Utjecaj dirahijskih radionica na području srednje Dalmacije, VAPD, 98, 49-61. ZANINOVIĆ, M., 1976. – Delmatsko-grčki odnosi na Jadranu, JOP, 301-307. ZANINOVIĆ, M., 1991-1992. – Heraclea Pharia, VAMZ, 3. ser. 24-25, 35-48. ZANINOVIĆ, M., 1996a. – Iliri i vinova loza, Od Helena do Hrvata, Zagreb, 385-393. ZANINOVIĆ, M., 1996b. – Sol u antici naše obale, Od Helena do Hrvata, Zagreb, 394401. ZANINOVIĆ, M., 1997a. – Obrade kamena i kamenolomi u antici srednje Dalmacije, HA, 3, 37-45. ZANINOVIĆ, M., 1997b. – Grčka podjela zemljišta na otoku Visu, OA, 21, 77-84. ZANINOVIĆ, M., 2002. – Grčke podjele zemljišta na otocima Hvaru, Visu i Korčuli, GRČKI, 261-287. ZANIOVIĆ, M., 2004. – Antički Grci na Hrvatskoj obali, ARR, 14, Zagreb, 1-57. WILKES, J.J., 1969. – Dalmatia, London, 1969. http://maps.google.com/ (09. 03. 2009.) http://www.trogir.org/ (12. 03. 2009.)

14.3. Popis kratica AA = Archaeologia Adriatica, Zadar AI = Archaeologia Iugoslavica, Beograd AP = Arheološki pregled APA = Adriatica praehistorica et antiqua, Zagreb ARR = Arheološki radovi i rasprave, Zagreb BAR = British Archaeological Reports, Oxford BASD = Bulletino di archeologia e storia dalmata, Split BROD = Brod istočne obale Jadrana u starom i srednjem vijeku, Kaštel Novi FOC = Folia onomastica Croatica, Zagreb GRČKI = Zbornik radova Grčki utjecaj na istočnoj obali Jadrana, Split HA = Histria antiqua, Pula HAG = Hrvatski arheološki godišnjak, Zagreb IHAD = Izdanja Hrvatskog arheološkog društva JAZU = Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb

117

JOP = Jadranska obala u protohistoriji – kulturni i etnički problemi, Zagreb KAŠTEL = Kaštel-Sućurac od prapovijesti do 20. stoljeća, Split OA = Opuscula archaeologica, Zagreb OHAD = Obavijesti Hrvatskog arheološkog društva, Zagreb PJZ = Praistorija jugoslavenskih zemalja, Sarajevo PPUD = Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, Split RZPRHAZUZd = Radovi Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zadru, Zadar RFFZd = Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, Zadar VAHD = Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, Split VAPD = Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku, Split VAMZ = Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, Zagreb VHAD = Vjesnik Hrvatskog arheološkog društva, Zagreb ZIHNZd = Zbornik Instituta za historijske nauke u Zadru, Zadar

118

Copyright © 2021 DOKUMEN.SITE Inc.